уторак, 18. октобар 2011.

Papa Jovana - Die Päpstin Pope Joan...







Ovo je roman koji treba da pročita svaka žena.
Istinita priča o najčuvanijoj tajni Vatikana.
Ovo je knjiga o ženi koja se od najranijeg detinjstva bori protiv uskogrudosti sopstvene porodice, predrasuda okoline i surovosti društvenih zakona. Koja odbacuje i menja usud zadate sudbine, ograničene običajima i voljom muškaraca.
Ovo je priča o borbi žene da u jedno okrutno vreme, u svetu u kome je i samo rođenje ženskog deteta sramota i gubitak, ostvari sebe.
Na kraju je, mada to nije bio deo njenih stremljenja, postala papa ustoličen u Rimu.
A za sve to vreme u njenim najskrivenijim snovima snažno živi njena priroda žene, i jedna zabranjena ljubav koja se najzad ostvaruje u svoj svojoj punoći. Ali u najnezgodniji čas.
Jovana živi u ranom srednjem veku, najmračnijem dobu u istoriji čovečanstva, o kome se malo zna i piše. Ali kroz vreme se menja samo dekor. Ljudska priroda ostaje ista. I neke stvari kao što su ljubav, žeđ za znanjem, spletke, ambicije, mržnja, snovi, vanvremenski su. Stoga se mnogi i danas mogu poistovetiti sa junacima ove stare istinite priče. 







U mračnom devetom veku, kad su život žene skoro izjednačavali sa životom krave, postala je papa.  Od 858. godine bila gospodar Rima, sveta i raja i vladala pod imenom Jovan VIII dve godine,
 pet meseci i četiri dana.
Svetu papsku službu završila je tako što je na svet donela dete za vreme procesije u Rimu,
 pred zgranutom gomilom koja je zapanjeno posmatrala kako se papa porađa.

Nakon ovog skandala, kaže dalja priča, papa Benedikt ustanovio je običaj da se preko probušene stolice proverava pol budućeg pape. Probušena stolica od crvenog mermera trebala je da omogući biračima da se pregledom i dodirom uvere u papinu muškost. Tek nakon takve provere, Hristov namesnik je mogao da preuzme Petrove rajske ključeve. Ta jedinstvena svetkovina postojala je sve do XVI veka. Kada nije bilo sumnje o papinom polu, čuo bi se uzvik: "Imamo muškarca za papu!!!", što su Rimljani kasnije skratili samo na "habet" čime se izražava sigurnost u pol izabranog.

Crkva je do XVI veka dozvoljavala postojanje žene pape, a onda su o Jovani  izbrisani svi tragovi i ova priča je proglašena "lažnom klevetom, glupošću, budalastom, detinjastom, plitkom i ništavnom bajkom koja svojim protivurečnostima samu sebe pobija", kako piše kardinal i papski istoriograf Cezar Bornijus iz XVI veka.

Da li je postojanje ženskog pape glupa priča za decu, luda bajka ili istina?

Između pape Lea IV i Benedikta III tron Svetog Petra pripadao je Džonu Anglikusu, odnosno papi Jovani.

Teško je i zamisliti koliki napor je Jovana morala uložiti da stigne do trona Svetog Petra.

     Rimokatolička crkva se veoma trudila da zatre tragove žene na papskom tronu. Samo, kao uvek kad se zataškava i krije, nastaju pukotine koje oni koji razmišljaju prepoznaju.




Na prošlogodišnjem Festu pojavio se film Papa Jovana (Die Päpstin aka Pope Joan) priznatog reditelja Sonke Vortmana, sjajna glumačka ekipa dočarala je  priču o zabranjenoj ljubavi , koju je Katolička crkva čuvala u tajnosti više od hiljadu godina. U vreme kada se tražila potpuna poslušnost, Džon Anglikus je predstavljao tračak svetlosti tog mračnog doba.
Nakon što je postao renomirani naučnik, iscelitelj i učitelj, uzdigao se do najviše pozicije u zemlji: Papa Katoličke crkve. Samo dve godine kasnije, Džon Anglikus je kamenovan do smrti zbog tajne koja ja kasnije postala legenda. Džon Anglikus je zapravo bio žena, jedina žena koja je ikada proglašena za Papu i jedini Papa koji je začeo dete.






Odlomci iz knjige


''Jovana je znala da joj otac neće dozvoliti da zadrži knjigu. Nikada nije prihvatio njeno učenje... Zato je sakrila knjigu. Pošto je prethodno pažljivo uvila u krpu, zavukla je pod debelu slamaricu na svojoj strani kreveta. Gorela je od želje da je čita, da razgleda reči, da u sebi oseti uzvišenu lepotu poezije, ali to je bilo suviše opasno. Uvek je bilo nekoga u kući ili pored nje i ona se bojala da je ne otkriju. Jedinu mogućnost pružala joj je noć... Nije bilo lako, ali je ona ipak na kraju uspela da ukrade dovoljno voska da napravi malu sveću u koju je stavila parče konca kao fitilj. Plamen je bio jedva nešto veći od iskre, ali njoj je to bilo dovoljno da obezbedi svetlost za učenje..''








''Promenljivo dete, ti si ono što nećeš biti - ono što ćeš postati drugačije je od onoga što jesi.. .Ti težiš ka onome što je zabranjeno. Da, promenljiva, ja vidim tvoje tajne. Nećeš biti razočarana. Bićeš slavnija nego što maštaš i tužnija nego što možeš da zamisliš..''






''Pupoljak ruže raste u tami. Ne zna ništa o suncu, pa ipak stremi iz mraka koji ga okružuje, dok najzad ne sruši sve prepreke i izbije napolje, šireći svoje latice ka svetlosti..''










''Mama se nasmejala i i privukla Jovanu bliže sebi - 'Dobro, mala prepelice. Ispričaću ti priču pošto znaš tako lepo da zamoliš'..
-U Valhali, najlepšoj palati, živeo je Odin, Bog Otac, na čijim ramenima su sedela dva gavrana,
Hugin - Misao i Munin - Sećanje. Dok su ostali bogovi slavili, Odin je sedeo na prestolu i razmišljao o onome što su mu Misao i Sećanje govorili. Iako je bio veoma mudar, Odin je uvek tragao za većom mudrošću. Jednog dana je otišao do Bunara Mudrosti koji je čuvao Mimir Mudri i zatražio gutljaj iz njega. 'Koliko si spreman da platiš? Pitao je Mimir. Odin je odgovorio da može da traži šta god hoće. 'Mudrost uvek mora da se plati bolom' - odgovorio je Mimir. 'Ako želiš da piješ sa ovog izvora, moraš da platiš jednim okom.'  Iako je to bio težak izbor, Odin je pristao da izgubi jedno oko. Popio je vodu. Kasnije je čovečanstvu prenosio mudrost koju je tako stekao...
'I ja bih se bojala ', rekla je Jovana iskreno.. 'Ali ja bih želela da to uradim. Ja bih želela da znam sve što Bunar može da mi kaže'..
Gudrun se nasmešila, gledajući ozbiljno malo lice - 'Možda ti se ne bi dopalo ono što bi saznala - srce mudrog čoveka, retko je radosno'..''








''Čovek bi trebalo da bude slobodan, da živi život koji sam izabere'.. U sebi je dodala -
'a to bi trebalo da važi i za žene..''






''Njena kosa - kosa njene majke - bila je Jovanin izvor ponosa. Pa ipak, odahnula je kad su je obrijali. Njena monaška odeća zajedno sa tankim ožiljkom na obrazu, koji je ostao od varvarskog mača, učinili su da njeno prerušavanje u muškarca bude uverljivije - od tog prerušavanja sada je zavisio njen život..''










  ''...Veliki ljudi nikada nisu čekali na povoljnu priliku,oni su je stvarali sami..''.







 ''..Jovana je volela Gerolda. O tome nije bilo nikakve sumnje. Ali,da li je mogla da mu bude žena -
Pošto nikada nije živela kao žena, hoće li sada biti u stanju da počne sa takvim životom''...






l


..''Rim. Najveći svetski umovi okupljali su se u tom starom gradu. Njegove crkve čuvale su neviđena blaga, njegove biblioteke - mudrost sakupljanu vekovima. Među svetim grobovima apostola Jovana će sigurno naći ono što je tražila. U Rimu će otkriti svoju sudbinu.''..







. .''Rim nije bio ono što je ona zamišljala.Ona je sanjala o blistavom gradu popločanom zlatom i mermerom, o stotinama bazilika koje su se dizale prema nebu kao blistavo svedočanstvo o postojanju istinskog Civitas Dei, Božjeg grada na zemlji. Stvarnost je bila sasvim drugačija. Razrovane, vijugave, prljave rimske ulice više su priličile paklu nego nebu. Njegovi antički spomenici, koji nisu bili pretvoreni u hrišćanske crkvice, stajali su u ruševinama. Hramovi, amfiteatri, palate i kupatila s kojih je bilo poskidano zlato i srebro, stajali su orvoreni i nezaštićeni. Vinova loza vijugala je preko njegovih porušenih fasada, jasmin i akantus nicali su iz pukotina zidova, svinje, koze i volovi dugih rogova lutali su po njihovim isprljanim prednjim dvorištima. Statue careva ležale su kao pokošene po zemlji, ispražnjeni sarkofazi starih heroja pretvoreni u kade, cisterne i alove za svinje..

Bio je to grad prastarih i naizgled nespojivih suprotnosti - svetsko čudo i prljava upropašćena praonica, mesto u koje su se slivali hrišćanski hodočasnicii mesto u kojem je najveća umetnost slavila paganske bogove, svetski centar umetnosti i učenosti, a stanovnici su se valjali u sujeverju''...








...'' I pored svih ovih protivrečnosti, ili možda baš zbog njih, Jovana je zavolela Rim. Neprekidna buka na ulicama nju je pokretala. U ovoj prenaseljenoj oblasti mešali su se udaljeni delovi sveta - rimski, lombardski, nemački, vizantijski i muslimanski, mešali su se jedan sa drugim u uzbudljivu smesu običaja i jezika. Prošlost i sadašnjost, paganstvo i hrišćanstvo, bili su međusobno isprepletani u bogatu i raznoliku tapiseriju. Sve najbolje i najgore iz celog sveta sakupilo se među ovim prastarim zidinama''...











...'' Nespojivost svetog oltara i njegove paganske osnove, podsetila je Jovanu na nju samu. Ona je bila hrišćanski sveštenik, a još uvek je sanjala o paganskim bogovima svoje majke. Pred svetom se predstavljala kao muškarac, a mučilo ju je njeno tajno žensko srce. Tragala je za Bogom, a dvoumila se između želje da ga spozna i straha da on uopšte  ne postoji. Srce i um, vera i sumnja, volja i strast. Hoće li se bolne suprotnosti njene prirode ikada pomiriti''...




1 коментар:

  1. Divna knjiga.Obavezno cu ej nabaviti.Zahvaljujuci zenama kao sto ej bila Jovana danmas mozemo uzivati u vecim pravima nego sto su zene ikada u istoriji imale;)

    ОдговориИзбриши