четвртак, 17. април 2014.

Sedam strahova - Selvedin Avdić...




"Sedam strahova", Selvedina Avdića

poklon-knjiga od moje drage prijateljice, rodom iz Bosne, 
koja mi je skrenula pažnju na ovaj roman, i veliko joj hvala na tome.


Ako bih ga pokušala opisati u jednoj rečenici, rekla bih da je ovo brutalno realan roman koji ne liči ni na jedan koji sam pročitala, samim tim je dodatno upečatljiv uz sve ostale kvalitete koje poseduje.

 Tema je veoma mračna, rat u Bosni devedesetih, ali je baš zato i kroz fantastiku, 
mešanje sna i jave, prisustvo natprirodnih pojava, lakše svarljiva za čitaoca.
Baš kao što je i rat jedna strašna, čudna priča, gde se čovek stalno pita i štipa po obrazima, da li sanja ili ne, tako je i ovaj roman jedna priča koja strašno čudno počinje, traje i završava se.  Stalno je negde između ludila i razuma.. 
"Racio" se ovde povlači pred strašnim naletima "mračnih sila". 
Međutim, nikako nije bez doslednosti. 
Iako je priča "teška", ovaj roman nikako nije depresivan jer kroz njega sve vreme provejava specifičan bosanski smisao za humor sa mnogo metafore i sa dosta kontrasta koji nas slikovito 
drže budnim. 
Pratimo priču iz ugla jednog čoveka koji se zove Besim, koji živi u nekom srednjebosanskom gradu, (ne kaže se ime grada), koji odlučuje da posle depresivnih i usamljenih devet meseci provedenih u krevetu nakon što ga je žena napustila, ustane i krene "van". Upravo u to vreme na vrata mu dolazi lepa Mirna, ćerka njegovog nekadašnjeg sugrađanina, koji je nestao u ratu. Ona traži od njega pomoć da bi pronašla bilo kakve podatke o svom ocu, a nakon slučajno pronađenog očevog rukopisa u biblioteci u Švedskoj gde njen nestali otac piše o onome o čemu svi u tom kraju ćute, o njegovom susretu sa perkmanom, duhom, o strašnoj braći Pegaz, momcima koje je rat "proslavio" udahnuvši im mitološka krila i jezivu moć.
Te beleške  menjaju i pokreću našeg naratora da krene u istraživanje...
Potraga za nestalim Aleksom svakim danom otvara nove pukotine i donosi nove mračne tajne "podzemnog" sveta, a naš Besim od tih krhotina  sklapa mozaik,  i kroz jednu strašnu priču, on nam priča   o jednom strašnom vremenu i strahovima . 
Iako narator nikoga ne osuđuje, jedno od ključnih pitanja je  pitanje krivice, a nameće se zaključak ~ svi su krivi, niko  nije nevin, čak su i golubovi svesni svega, pa se nenormalno plaše ljudi, čak i u mirnim vremenima.
Mnogo puta ćete se ježiti, ali sam sigurna da ćete je u dahu pročitati i nećete nikada zaboraviti. 


tuzla. danas. info


Muzička podloga  koja u mojim mislima prati ovaj roman je predivna pesma "Romana"
čije nam delove narator citira u više navrata, te zato je postavljam i ja, da ugođaj bude potpun...





Odlomci



28. juli 1993.
..."Alah je načinio ovaj svijet tako da se on svidi pametnom sedmogodišnjem dječaku. 
To mi je rekao Ahmed kada sam napuštao njegovu kancelariju. Mislim da je najviše truda uložio u jutra. Kako sam samo voleo jutra!"...


..."Sve su stvari po svojoj prirodi crne, mijenjaju se tek kada ih izložiš svjetlu. Zbog toga je Leonardo svaku svoju sliku  počinjao premazom crne boje."...

..."Poznavao sam je površno, u ona prijeratna vremena, kada sam mnogo ljudi tako poznavao. Razgovarali smo samo nekoliko puta. Voljela je slikarstvo i mislim da smo uglavnom o tome pričali. Ne znam kako mi je to uspijevalo, jer nisam neki ekspert na tu temu. Mora da su ljudi koje je sretala znali još manje, jer je s oduševljenjem ispraćala svaku moju primjedbu ili neki labav zaključak. Onda je nestala, u ratu. Nisam ni uočio kad je otišla. Sve je lako nestajalo u to vrijeme - ljudi, navike, predmeti, običaji, mnoge riječi... Mijenjao se grad, skoro sasvim. Navikavao sam se na odlaske ljudi, nekako lako, kao što sam kao normalnu pojavu usvojio nedostatak hrane, vode, struje... Kako iz mog života nestane Čoka pašteta, tako uočim da nema ni nekog prijatelja koji ju je volio. "...


..."Najdeblji strah, masniji čak i od straha od smrti je strah od budućnosti. U našem gradu je toliki da bi ljudi najradije zauvijek ostali u jednom danu."...


..."Previše je bilo straha. Za sto života. U životu se, nekako, sve svede na ljubav i na strah. Nema ničega izvan toga. Sve zlo dolazi iz straha, ratovi budu iz straha, ratno zlo iz poniženja, a poniziti se daju oni koji se boje. Ja nemam više razloga za strah. Kada čovjek dotakne dno, nema drugog puta nego da se vrati natrag."



..."Strahovi su kao vampiri, dolaze kada ih najviše pominješ."...


" Piće jeste skupo, ali inače smatram da nešto ozbiljno nije u redu sa zemljama u kojima je alkohol jeftin."


..."Kažu da mozak u snu liči na grad noću, neke funkcije ne rade, a druge su izuzetno aktivne."...



..."Pisao sam za tog drugog. Za mog nepoznatog čitaoca ili čitateljicu. Siguran sam da ga imam, jer sve što se napiše jednom mora biti pročitano, svaka rečenica stvori se da bi se zaveo čitalac, niti jedno slovo na svijetu nije napisano s drugom namjerom."...



петак, 11. април 2014.

Konstantin - Ivan Ivanji...



Pisci knjiga o istorijskim ličnostima, često u svom zanosu, znaju da preteraju i da zbog neke lične simpatije skoro potpuno iskrive istorijske činjenice i da tako neku "veliku" istorijsku ličnost predstave u skroz drugačijem svetlu od onog u kom je "sijala". To je umetnička sloboda, i takve knjige mogu biti  veoma interesantne i dobro napisane, ali ne može se reći da su baš verodostojne. 
Godina 2013. za hrišćane je bila  godina proslave jubileja 1700 godina od objave Milanskog edikta cara Konstantina. Mnoge izdavačke kuće su dale svoj doprinos toj proslavi, baš kao i mnogi autori, pa su se pojavila nova i neka ponovljena  književna izdanja,  koja obrađuju život cara Konstantina. Jedno od takvih je i reizdanje  knjige "Konstantin" Ivana Ivanjija , objavljene prvi put 1988. godine.
Sad već nakon podosta pročitanih knjiga i tzv. životopisa iz raznih "pera", a o "našem", a svetskom caru Konstantinu, mogla bih da kažem  hipotetički, da i kad bi,  nekim slučajem, sve knjige o Konstantinu nestale, da sve ostane na Ivanjijevom "Konstantinu",  bilo bi dovoljno.
Ne mogu a da se ne zapitam zašto je ova knjiga imala tek sada drugo izdanje.  
Možda se pravi čitaoci ove knjige tada još nisu rodili
 ili još nisu naučili da čitaju, pa su rasli od 1988. - 2013. :)...


Iz  mog skromnog čitalačkog zapažanja, autor je veoma kvalitetno i slojevito opisao život i vladanje Konstantina Velikog, bez neke ostrašćenosti koja je karakteristična za najveći broj knjiga ovog tipa. Veoma brižljivo filtrirane najverodostojnije istorijske činjenice povezane su veoma vešto sa naručenim, zapisanim Konstantinovim životopisima,  tako da je  Ivan Ivanji   uspešno prikazao realne mogućnosti toga vremena u kojima je car mogao da živi.  Oseća se da je knjiga nastala nakon mnogo temeljitog traganja i sa obimnim istorijskim znanjem o vremenu i prilikama o kom se piše. 
Između ostalog, Ivan Ivanji je autor tzv. trilogije o rimskim imperatorima - kroz tri knjige, 
prva o Dioklecijanu 1973. , druga o Konstantinu 1988. i treća o Julijanu 2008.

Ako bih u jednoj reči opisala ovu knjigu bila bi to reč: racionalna...

Ono po čemu se knjiga izdvaja od sličnih: autor vešto razdvaja legende od istorijske istine.

Iz ove knjige možda nećete izvući previše rečenica-citata, ali ćete u celosti pamtiti fabulu. Takođe, možete shvatiti da ste pored nekih mesta u Rimu prošli a da npr. niste znali da se baš tu, gde ste mogli da svratite nalaze ostaci Konstantinove palate ili sarkofag sa moštima njegove majke sv. Jelene i oca Konstancija Hlora. U tom slučaju, sledeći put kad budete u Rimu možete da posetite carski mauzolej pri Crkvama Sv. mučenika Petra i Marcelina. 

 
porfirni sarkofag


Saznaćete takođe da je praznovanje nedelje kao sedmog dana za svetkovanje kod hrišćana, upravo ustanovio (zakonom regulisao) car Konstantin, šta je sve  žrtvovao zarad održanja na vlasti, kako se prilagođavao novinama i novim doktrinama. 
Na kraju, svaki će čitalac sam, na osnovu svojih osećaja, doneti subjektivni sud o caru  Konstantinu Velikom, rimskom sinu sreće iz Mezije. 
Šta god zaključili, nikako nećete ostati ravnodušni.




Konstantin Veliki, statua u Vitlejemu,



Odlomci






..."Ko ljudsku prirodu ne poznaje ne može postati vladar."...


..."Ko ne ume da sredi odnose u krilu sopstvene porodice, svakako neće moći da uspostavi red u Imperiji."...



..."Moraš da razdvojiš supružnika i vladara u sebi. Kao čovek imaš pravo da budeš srećan.
Car ne može biti srećan."...


..."Posle svakog uzletanja neminovan je jednog dana i pad."...


..."Ovaj grad nikako da zaista oživi, a to je zato što je veštački stvoren.
Gradovi treba da rastu sami. "...



..."I razgovor je gotovo umetničko delo, ili je sličan dvoboju, rvanju, pesničenju, bacanju diska, koplja, utrkama kola i konja... Bez dostojnog partnera nema pravog rezultata. Rekao bi čovek da disk možeš baciti sam, nije da ne možeš, sklad pokreta nogu, ruku, ramena, celog tela, držanje glave ne zavisi od toga ko te gleda... A nije tako! Tek kad je suparnik dobar skoro kao ti uspećeš sebe da prisiliš na mobilisanje svih snaga."...




..."Orao je na nebu u svom elementu, a pastrmka u vodi.
Samo se čovek stalno kreće iz jednog elementa u drugi i natrag,
stremi uvis iako nema krila, pliva od izvora ka svom ušću iako peraja nema."..





source: pbase.com



уторак, 1. април 2014.

Znamenje anđela...






Nakon bestselera "Konstantinovo raskršće" i "Duge noći i crne zastave", 
autor Dejan Stojiljković
 oraspoložio je ljubitelje tzv. istorijskih trilera svojom trećom knjigom
 pod nazivom 
"Znamenje anđela".
Rimski cezar Galerije, veoma poznat po masovnom progonu hrišćana, u istom trenutku u svom pohodu na Persiju u redovima svoje vojske ima trojicu vojnika, koji će pružajući otpor ustaljenim pravilima toga vremena, promeniti tok sudbine svih hrišćana u Rimskom carstvu: 
Georgije, rimski general iz Kapadokije, 
Dimitrije tribun iz Soluna, 
i Konstantin, sin Konstancija Hlora, Galerijevog suvladara..
 Neki će od njih postradati mučenički zbog svog priznanja da su Rimljani i hrišćani, a ono što im je zajedničko sem da su živeli u isto vreme, je da će sva trojica kasnije postati hrišćanski sveci: 
sv. Đorđe, sv. Dimitrije i sv. car Konstantin, 
koje Srpska Pravoslavna crkva i vernici  slave.
Ova knjiga vodi nas od  Jermenije, Kapadokije, Egipta, Soluna, Naisusa, Mezije, Singidunuma, do Trira, današnjeg Milana, do nekadašnje Nikomedije u blizini današnjeg Istanbula, 
takoreći od Rima do Novog Rima - Konstantinopolja. 
Spletke, bitke, ljubavi, mržnje, čuda, prijateljstva, smrti i  rađanja novog carstva na temeljima dotadašnjeg dotrajalog Rimskog.
Nekako centralna figura ili ona koja ostavlja najjači utisak je priča o neobičnom, smelom, kontradiktornom Konstantinu, prvom rimskom caru koji je zvanično priznao hrišćanstvo, 
o načinu kako je osvojio Rim, kako je doneo versku toleranciju u svoje carstvo, o njegovim ljubavima i stremljenjima u životu. 
"Znamenje anđela", knjiga u kojoj su istorijske činjenice u nenametljivoj skladnoj kombinaciji sa piščevom imaginacijom, pa se čita u dahu.
Sve pohvale autoru na tom umeću da nas u isto vreme informiše o istorijskim događajima,  uzbudi, uplaši, i natera da se zamislimo i da sami nastavimo da čitamo dalje na ovu temu..


Odlomci



..."Za svaku stvar koju vidite na ovome svetu, zadužen je po jedan anđeo."...
Sveti Avgustin, Osam pitanja

..."Kada budeš učinio, dečače, shvatićeš da u tome nema ničeg uzvišenog. Naš Bog ne traži krvne žrtve, niti žrtve paljenice... Ne...Najveća žrtva koju mu možeš prineti jeste skrušeno srce i čestit život...I ne zavaravaj se...To nije mala žrtva."...


..."Nema opravdanja, nema izgovora, postoji samo dužnost. S njom se rađaju i umiru patricijski sinovi. Dužnost da se bude odan, dužnost da se poštuju običaji, dužnost da se štiti porodična čast."...


..."Jedna strana mača razlikuje se od druge samo po tome što još nije okrvavljena. Tako je i sa svetom."...


..." A zlom zlo nećeš pobediti, kao što oganj ognjem nećeš uništiti, već vodom."
Sveti Jovan Kronštatski


..."Amor omnia vincit."...
- Ljubav sve pobeđuje- , stih iz Vergilijeve "Pastirske pesme"

 ..."Reći ćeš da je to naivno. Ali, zar biti naivan nije privilegija dobrih ljudi...
Onih koji su odlučili da ne gledaju u tamnu stranu života, kako bi sačuvali razum i dušu."...


..."Šta su crkve, gospodaru? Ljudi ili građevine? - upita ona. 
- Naš  Gospod rekao je da je njegova crkva tamo gde su dvoje zajedno u Njegovo ime. -
- Hoćeš da kažeš da novac ne treba trošiti na zidanje crkava - iznenađeno će on. 
- Ne, hoću da kažem da... nisu važne kupole i zidovi ... već praznina između njih. To je ono u nama što valja ispuniti. A ta se praznina jedino verom može ispuniti. Ničim drugim."



..."Ti nećeš morati da umreš za njega... Ti ćeš za njega morati da živiš. A to je mnogo teže."...




..."Ako me ovaj Rim ne želi, - reče - ja ću sebi sagraditi novi."...


..."Nebo se ne osvaja ognjem i čelikom, nebo se osvaja vrlinom."...

..."Duša ima boju čovekovih misli."...
Marko Aurelije


..."Vojnik podiže svitak koji je držao u ruci i razmota ga. Konstantin je jasno mogao da vidi znak iscrtan na njemu. Dva spojena prstena ... sa krilima. Tren potom ti se prstenovi, poput velikih točkova, zavrteše...Konstantin oseti kako u glavi počinje nešto bolno da mu pulsira...Prstenovi su se vrteli sve brže i brže... a krila na njima ... kao da su oživela.



 Negde u daljini iz bedema magle izroniše stoletna crna brda, nebo iznad njihovih tamnih vrhova prekrivenih snegom zaparaše munje. Novi znak tad se ocrta na svitku koji je držao tribun: 
dva prepletena grčka slova  - "X i P". (Chi Rho (/ˈk ˈr/)
Pod ovim znakom pobedićeš!