уторак, 27. септембар 2011.

Деспот Стефан Лазаревић...





''Нађох најкрасније место од давнине,
превелики град Београд, разрушен и запустео, саздах њега и посветих га Пресветој Богородици.''








Овде можете видети сјајну 3д анимацију 
средњевековног Стефановог Београда



Одломци
О Стефану Лазаревићу из књиге  
Оливера
аутор - Стојана Магделинић








"Причајте ми о томе како је било кад се родио господин Стефан.
- Зваћемо га Стефан - рекла је мајка - што значи овенчан.
Он је рођен за владара, и за престо, после оца.
Стефаново рођење нам је после великих патњи због неиспуњене мајчине  жеље да роди сина - наследника престола, из корена живот променило, сваки нам дан и час улепшало. Његово рођење је донело светлост нашој породици и  народу и земљи. Звона су звонила на свим храмовима да се обзнани, да се прочује, да је срећа земљу испунила, да је сунце земљу обасјало, да је књегиња српска народу наследника  круне подарила. 
Славље је трајало данима. На двор су дошла и два грчка свирача,Теодор је свирао гајде а Јован бузуки. Довели су и једну девојку,Теону која је уз њихову свирку заносно певала. Долазили су гости са свих страна, доносили скупоцене дарове. Славили су сви, и сељаци и војници, и млади и стари, и богати и сиромашни. Отац је, у знак велике радости, ударио темељ цркви Лазарици.
Славили смо и касније сваки догађај у вези са њим - 
први изникли зубић, први корак, прву изговорену реч. Сви смо га неговали и чували као најдрагоценији комад злата. 
И пазили, и кад једе и кад спава и кад се игра, надгледали.
Поред његовог кревета су увек боравила два дворјанина, да му се нађу, чим нешто затреба. 
Да га заклањају од светлости сунца, дању, и светиљки, ноћу. 
И да га услужују чим очи отвори.
И сви смо га, чим се родио, а и касније, кад је одрастао, сунцем звали. 
А он је то заиста заслуживао - својим васпитањем и науком, својом уредношћу и лепотом, својом топлином и искреношћу, својом благошћу и послушношћу, својом духовношћу, 
својим поштовањем сестара и браће, достојанственом тугом за изгубљеним оцем, превеликом бригом за мајком владарком и дечачком везаношћу за њу.
''Само ретки и изузетни, од Господа одабрани'', говорила је мати Јефимија, ''могу спојити у себи, тако чврсто, тако неодвојиво, две различите животне судбине - 
судбину песника и судбину витеза.''
Мени се, понекад, чинило да му више пристаје да буде витез. Јер, ништа се лепше није могло видети од Стефана кад обуче витешко одело, украшено драгим камењем, са сјајним оклопом и соколима на рамену, мачем око појаса и круном на глави. Онако висок, танак и усправан, косе расуте преко рамена, белог лица од нежности сазданог, као у најлепше девојке, пленио је уздахе принцеза и властелинских кћери, 
а и њихових мајки, где год се појавио.
Ипак, кад бих га видела у његовој радној соби, 
коју је мајка за њега опремила још кад је био дете, 
нагнутог над столом претрпаним књигама и писаљком у руци, озареног лица, са сјајем у очима који је одавао огромну жељу за сазнавањем и учењем, 
па кад бих видела лепоту слова којима је песничке мисли и поруке на папирус преносио, 
онда ми се чинило да је рођен да буде мислилац и песник. 
Или, можда, философ"..





Биткa код Ангоре (данашња Анкара) 28. јула 1402. год. између Османлијских Турака под командом турског султана Бајазита I и Монгола под командом Тамерлана.
Тамерлан је из битке изашао као победник док је султан Бајазит I кога је војска издала, пао у заробљеништво и убрзо умро. Исход битке имао је за последицу губитак већине освојених територија у Малој Азији и стагнацију турске експанзији за дужи временски период. На страни Турака се борила и српска војска под заповедништвом Стефана Лазаревића, који након пораза постаје угарски вазал.
део разговора између Оливере, сестре Стефанове, а Бајазитове љубе и Тамерлана, након битке-
одломак из књиге ''Оливера''



"А, и твој брат, Стефан, сва је прилика, заслужио моје поштовање...
Видео сам, велики је јунак, безбели. Јуришао је, неустрашиво, да сам био задивљен његовом храброшћу. 
Чак, помислио сам у једном тренутку, за те српске витезове, које је он предводио, да су дервиши. 
Једино они, фанатично, под дејством хашиша, 
постају тако љути и тако помамни, да не знају шта је страх. 
И зато сам желео да видим тебе, 
сестру неустрашивог српског владара"....




 **************************************************************





Стефан Лазаревић, познат и као Стеван Високи 
(Крушевац, децембра 1377. Црквине,део села Марковца,19. јул 1427) је био син кнеза Лазара
 који је са титулама кнеза (1389—1402) и деспота (1402—1427) владао Србијом. 
У своје време је важио за једног од најбољих витезова а његова књижевна дела га чине једним од највећих српских књижевника у средњем веку. 
 Син кнеза Лазара и кнегиње Милице (из светородне лозе Немањића), владао је Србијом од 1389. до 1427. године, и то прво са својом мајком Милицом, до 1395. године, а после сам; до године 1402. имао титулу кнез (као отац му Лазар), а те године је у Цариграду добио од грчког царског двора титулу "деспот", која остаје и његовом наследнику Ђурађу Бранковићу. 
У народу је сачувана прича  да је био висок и леп човек. Ожењен је био   Јеленом, из царске породице Палеолога, чији је отац био господар острва Лезбос (Митилена), са којом деце није имао, па га је наследио сестрић Ђурађ Бранковић. Имао је пет сестара: Мару, Јелену, Драгану, Теодору и Оливеру; и брата – Вука и, вероватно, Добривоја (који је мали преминуо). Његово образовање је поверено   монаху Данилу (рођаку кнеза Лазара), будућем патријарху, зато је Стефан добио солидно верско образовање и васпитање. Уз словенско писмо и грчки језик, учио је општу и националну историју, животописе успешних владара. При образовању спортске игре су имале двоструки циљ - телесни развој и овладавање борилачким вештинама. Ту је значајна и улога Јефимије, у духовном развоју. Године 1393. шеснаестогодишњи кнежевић Стефан проглашен је пунолетним и ступио на престо. Милица се замонашила, али је задржала видан удео у власти као савладар. Као млађи син, Вук је укључен у управљање државом. Коначно, 1405. године Стефан преузима целокупну власт.   
 Живео је у Крушевцу. Али, попут других владара, боравио на више места - у околини, на реци Расини ; у планинама Шумадије (Борач, у долини Груже); 1427.године у Бјелом Пољу (12 км северно од Борча). Често је у Јагодни (Јагодини); у Тополници је 1426-те године; борави и у Приштини, Новом Брду, Сребреници (1426.год.). 
Више пута одседао у Београду, где је најзад и преместио свој двор из Крушевца.-извор-књижевна баштина Крушевца



Деспот Стефан на Калемегдану




Био је владалац  витешких црта, војсковођа, немилосрдни организатор државне власти и способан експлоататор  рудника сребра; али и велики зналац уметности, пасионирани љубитељ књига и даровит писац – први наш владар -писац.
 Чини се да је имао нарочиту наклоност према књигама историјске садржине. Познавао је и витешке песме и романе, чијих елемената има у ''Слову љубве'', нарочито у 
''Натпису на мраморном стубу на Косову''. 
 Пише сам, али и проналази преписиваче и преводиоце за двор и за цркву. У својој задужбини, цркви Свете Тројице у Ресави - Манасији, Стефан Лазаревић је основао јединствену преписивачко - преводилачку Ресавску школу, опремио је изванредном библиотеком и у њој окупио водеће интелектуалце свога времена. Лично је преводио са грчког и латинског. Свом биографу, Константину Филозофу је наложио да изради граматику српског језика, познатију као Повест о словима. 
Године 1412. донео је чувени - 
Законик о рудницима- (Новобрдски законик),  
јединствени средњовековни правни споменик. Зна се да су цео рударски део овог списа убрзо превели Латини и Турци. Српска верзија сачувана је у неколико познијих ћириличких преписа.  Рукопис је откривен изненада 1959 - те године и дарован САНУ, а објављен 1962. године. 
"Натпис на мраморном косовском стубу" - посвећен трагично настрадалом оцу Лазару, из 1404. и "Слово љубве", настао у време свађе са млађим братом Вуком, из 1409. су два Стефанова поетска записа који су надживели време. Портрети Стефанови налазе се у манастиру Раваници, са родитељима и братом Вуком (1387.), у Љубостињи (пре 1405.), у Копорину, са братом Вуком (1408?), у Каленићу (1407.) и Манасији (1418.). Најзначајније писање о деспоту Стефану Лазаревићу је ''Житије деспота Стефана Лазаревића''
 Константина Филозофа
Између 1402. и 1405. патријарх српски Јефрем написао је ''Житије деспота Стефана Лазаревића''.



Стефан из Ресаве




Деспотови савременици не скривају најдубље поштовање према његовом војничком јунаштву, јер он је поред краља Сигисмунда и још двадесет двојице угледних европских аристократа, другопотписани оснивач витешког Реда змаја. Но, оно што нарочито пада у очи у старим списима,   јесте општа очараност њихових састављача и физичком лепотом деспота Стефана,
јер је деспот заиста био натпросечно висок човек, па је и данас међу Србима познат као Стефан Високи.
Хроничари бележе да је током Сигисмундовог крунисања за Римског краља у Ахену било толико угледних и виђених племића, али да је међу њима српски деспот био
„као месец међу звездама”.
 Сигисмундов дворски службеник, трговац из Мајнца Еберхарт Виндеке, изреком каже да је деспот Стефан „необично леп човек,  искрен, праведан и мирољубив.”




.
              




Па, и деспотова изненадна смрт, 19. јула 1427, током једног лова на месту Главица у близини  Крагујевца ,мада је спомен - запис заправо у засеоку Црквине, Марковац, 8 км од данашњег Младеновца , потпуно одступа од сваког  клишеа. Према причању очевидаца, деспот је у једном тренутку пустио сокола који је прхнуо за својим пленом у висину. Рука са соколарском рукавицом још је била подигнута када је на њу изненада слетео малени крагуј. Деспот је на час нежно причао са птичицом, а онда се занео од силине можданог удара који га је изненада погодио. Издахнуо је тек кад је стигао његов сестрић  Ђурђе Бранковић, остављајући Србију да за њим неутешно плаче.




У порти храма св. пророка Илије, у Марковцу, налази се 'обелиск' од белог студеничког мермера који  је висок 195,  широк 67,  а дебљина је 28 сантиметара са средњевековним натписом о смрти деспота Стефана Лазаревића. Обележје је подигао његов пратилац Ђурађ Зубровић одмах после смрти деспота Стефана 1427. године. Овај обелиск представља јединствени примерак споменика до данас сачуван на Балкану.  Најлепши запис преминулом деспоту исписан је у форми епитафа на чеоној страни споменика.  Уз епитаф,  како је то био обичај у средњовековној Србији, урезана је представа Христовог крста на Голготи, чија је симболика у директној вези са темом страдалништва и мучеништва,   као и нечитка представа јелена, која алудира на догађај лова у којем је деспота задесила изненадна смрт. Јединствен по свом садржају и функцији споменик представља важно сведочанство за проучавање историје, уметности и књижевности средњовековног Београда и Србије и један од најстаријих и најзначајнијих споменика балканског културног наслеђа.




На предњој (западној) страни споменика исклесан је следећи текст:
„Ја, деспот Стефан, син светога кнеза Лазара и по његову престављењу милошћу Божјом бих Господин свима Србима, Подунављу и Посављу и делу Угарске земље и Босанске још и Приморју Зетскоме. И у Богоданој ми власти проводих живота мога мојега време колико се благому свиде Богу година 38. И тако дође ми заповест општа од свих цара и Бога, говорећи послани к мени анђео: ‘Иди’ и тако душа моја од убогога ми разлучи се тела на месту званом ‘Глава’ године 6935, индиктиона 5, сунчаног круга 19, и месечева 19, месеца јулија 19 дана“.
На левој (северној) страни уклесан је текст:
 „Благочестиви Господин деспот Стефан добри господин“, а на десној (јужној) страни пише: „Предобри и мили и слатки Господин Стефан деспот“.
Споменик је спасен, вађењем и скривањем од Турака.
Споменик на месту смрти деспота Стефана Лазаревића заштићен је 1979. године као споменик културе од изузетног значаја за Србију.


Сахрањен је у својој задужбини, манастиру Ресави - данашња Манасија, код данашњег Деспотовца.







Стефан Лазаревић је, за сада, једини српски владар чији су земни остаци идентификовани ДНК анализом, што додатно заокружује слику о његовој посебности и у смрти, и у животу. Ексхумацијом гроба у југозападној зони главног брода, дакле оног простора у коме се у владарским маузолејима увек сахрањује ктитор, откривени су земни остаци мушке особе, високе око 178 цм, што је импресивна висина у епохи у којој се просечни раст одраслог мушкарца кретао око 165 цм. Захваљујући поузданим резултатима ДНК анализе, коју је провео др Оливер Стојковић, руководилац Института за судску медицину при Медицинском факултету Универзитета у Београду, неспорно је установљено да земни остаци из Манасије припадају особи која је боловала од крвних судова и умрла природном смрћу, као и да је реч о личности у најближем сродству (99,9378%) са кнезом Лазаром Хребељановићем
.- извор,балканмагазин-


http://sr.wikipedia.org/,
http://www.mladenovac.tv/2011/05/spomenik-despotu-stefanu-lazarevicu/,

Jelena, žena koje nema...

*Odlomci*
Jelena, žena koje nema - Ivo Andrić





'Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili
mirisom. 

(Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog
jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg).

 Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao
da pita nekoga pred kapijom za moj stan. 

Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine
njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, 

toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući.
 Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde'....



'Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. 
Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova,  
treptao neoivičen oreol močnog ali jedva vidljivog sjaja, 
i gubio
se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika'.

Tako smo, prelazeći prostor, dugo ćutali; 

ona po zakonu svoga bića i postanka,
 a ja u neizrecivoj slasti njenog prisustva, koja je rasla i prelivala se i odnosila sa sobom sve što se moglo
pomisliti ili reći.

Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji.

 Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje, 
tek toliko koliko je trebalo da joj sa pola reči kažem kako sam neizmerno srećniji od svih ljudi na zemlji,
 koji svoj dan i svoju noć, svoj hleb i svoj log dele sa avetima,
 a ne kao ja,
 sa istinskom ženom savršenog bića i lika.
To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.
Prema meni se, u ritmu brzog voza, njihalo prazno'...

Moj odabir odlomaka - Jelena kroz godišnja doba


"Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra.
Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošcu.

 I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češca i življa.
 U maju retka i neredovita. 
U julu, avgustu gotovo svakodnevno. 
A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žed,
ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, 

pokriven pletivom sunca i senki od lišća.
Osećam je u sebi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa|".




"Tako prošle jeseni. Nastupio je kraj oktobra. Čini mi se da je bio poslednji dan toga meseca.
Već drugi dan kako duvaju neki vetrovi. Ne smiruju se ni noću, kao dželati koji imaju da se obračunaju sa cvećem, lišćem, grančicama. Prate ih neke stroge kiše kao njihovi pomagači. Na zapadnom nebu neko mračno crvenilo, koje ne sluti na dobro, stoji hladno i nepomično kao svedok daće sva ta krvnička rabota uništavanja, razvejavanja i sapiranja biti tačno izvršena".



"Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine, kad samci ljudi otkazuju pozive za
veče i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu samoću, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu, nadajući
se da će je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasti se i izići na neku radosnu čistinu".



"Neki dan sam odšetao izvan varoši. Zaustavio sam se na obali reke i sišao niz kamenito
korito do same vode, koja je tekla mutno - zelena i žustra.

 Zimska voda, jalovica, bez ribe, bez
insekta, bez pruta i lista, bez nagrizene voćke koju su ispustila negde deca pri kupanju, oštra i
nemilosrdna kao oružje. 

Šiprag go i rakite prozeble. Na drugoj obali, nepristupačnoj i kamenitoj,
razasuti borovi.  

Zimsko poslepodne, koje je uvek kraće i hladnije nego što čovek misli da će biti,
odjednom postade hladno i sivo. Diže se izdaleka vetar, glasnik sutona. Videh lepo kako se redom
povijaju pod njim borovi na protivnoj obali. Vetar koji mi se primicao dizao je sa borova, s krša i s
vode tanku senku, kao prašinu, i nosio je, kao sve gušći i tamniji talas, sve većom brzinom.
Najposle je, zgusnutu u lik i ispravljenu, snese pored mene. Kad bih samo neosetno pomaknuo
oboren pogled ulevo, uveren sam da bih ugledao Jeleninu ruku i kraj njenog sivog rukava. Ali ja to
neću nikad učiniti. Stojim oborenih očiju i ne mičem se, sav obuzet njenim neočekivanim prisustvom.
Eto, tako se javljala zimus. Tako se javila malopre, na prozoru, sa prolećnim vetrićem. Pod kakvim
vidom ću je još sresti? Kuda će me odvesti ovo priviđenje, draže od svega i opasnije od svake
opasnosti stvarnog života? Hoće li, kad za to vreme dođe, i nju položiti zajedno sa mnom u grob.. Ovog
trenutka mislim da će ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao
leptir iz čaure, i otići svetom da obilazi prozore živih. Tako sada mislim".



"Leto je godišnje doba kad je čovek najviše podložan proizvoljnoj igri živaca i kad se pogrešna
misao najlakše useli u nas i neobičnom snagom ustali na jednom određenom predmetu). Nije mi
jedno leto zamračilo to očekivanje Jeleninog pisma!

 U planini, kao i na moru".




"Sad je proleće. Opet proleće! Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana. Čini mi se da su
mi pregršti pune nekih čudesnih zlatnika, svaki kao sunce. Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan".



"Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran. i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg
nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u
svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetric. Sunčevih odblesaka na metalu
i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade
drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje
nema. Samo da ne prestanem da je išcekujem"!



O putovanjima


"Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su
svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima
oživljavalo je razgovor.
- Volim da putujem! - rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u
kojem je bilo nšsto od prigušenog kliktanja i radosnog polaska.
Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi.
To je bio negovoreni monolog koji je, kao reka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih
pričanja.
„A ko ne voli? Razgovarajte sa ženama i mladićima, pa ćete videti. Zagledajte u dno duše
starijim, smirenim ljudima, koji ne govore o svojim željama, i naći ćete istu strast, zamrlu, bez
nade na ostvarenje, ali živu i trajnu. Možda bi se moglo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o
njemu, kao svoj drugi, lepši, život. Ali ja, kad kažem da volim da putujem, imam za to stvaran i
naročit razlog. Jelena, koja se tako retko pojavljuje, na putovanjima je još ponajčešce pored mene.
Zato volim da putujem sam, i zato putujem često. Čim počne da zri leto, neka snaga, za koju ne
znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja
putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim rečima, srećan sam, jer ne bih mogao kazati gde sam.

Dešava se da nam u stranom gradu, na povratku, ostane koji sat vremena između dva
voza, ili između voza i aviona, ili broda i voza. Ti sati imaju uvek naročitu boju i naročito mesto u
našem životu.
Brzo i zadihano idem iz ulice u ulicu, razgledam izloge, spomenike i zgrade, kao da ću moći
sve poneti u sećanju. Svraćam u radnje i kupujem sitnice, poklone koje ću poneti prijateljima kod
kuće. Uzbuđen sam kao da otimam od života, kradem od smrti. Nosim poklone za druge, a idem
pun radosti, kao da to mene sa svih strana darivaju nekim dragocenim predmetima i uz njih
pogledima i osmejcima koji vrede hiljadu puta više od predmeta. Prolazim nepoznatim gradom kao
raskošnim tuđim voćnjakom. Razgledam, pazarujem, izvinjavam se, zahvaljujem. A preda mnom je
stalno utvrdjen sat i  minut moga odlaska
Ni putovanja, izgleda, više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom,
pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po
gradu. A ono što bih, sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim - ne javlja se više
ni u snu. Jelene nema. Putovanja gube za mene draž i smisao".
*********************************************************************


O Andriću


Andrić je i majstor i reči i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima „nepomućenost kristala“. Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju naša književnost poseduje.
Neponovljivi Ivo Andrić,cenjeni nobelovac i osporavani književnik - u zavisnosti od vremena i političkih prilika dotične balkanske države.. Bez obzira na to što su mu neki zamerili zbog  nacionalističko - političkih priča, koje nisu bile sporne pre 'rata', a posle su postale sporne,ja se time ne bih bavila..  
U mom svetu, njegova rečenica je bila i ostala, neprevaziđena i neuporediva, a verujem i za većinu mojih školskih drugara. 
Mi - (moj razred), smo imali sreću da imamo u jednom periodu gimnazijskog školovanja profesorku koja je reći ću tako, književno, bila zaljubljena u Ivu Andrića. Tu svoju zaljubljenost je donekle prenela i na nas, svoje đake svojim nadahnutim pričama o njemu.. Nikad neću zaboraviti sa kakvim je žarom pričala o tome kako su ona i njene koleginice  trčale na prozor Fakulteta, sa koga će posmatrati zamišljenog  Andrića, koji se šetao do Kalemegdana - tačnije do Pobednika, svaki dan u isto vreme i istom putanjom kretanja - Hotel Moskva - ručak sa prijateljima uz slabu kafu i obavezan ratluk sa orasima, 
knjižara Prosveta u Knezu, SANU, Udruženje književnika u Francuskoj ulici, Kalemegdan,Tašmajdanski park..



njegova lična karta





Jelena, žena koje nema - pripovetka iz školske klupe...
Sigurna sam da se svako ko je pročitao ovu pripovetku morao zapitati - o kojoj to ženi Ivo  mašta, kakva ga je to nemoguća ljubav nadahnula ...
Različita tumačenja i mišljenja...


U knjizi  Sve žene Ive Andrića,Neđe Sipovca nalazim neke odgovore -


"Neku informaciju, nalazimo u jednoj studiji o "Andrićevim ženama",  i to - kod jednog savremenika koji se prevashodno bavio identifikacijom Jelene "žene koje nema", demistifikujući je i slikajući u njoj stvarnu devojku Poljakinju, koja nije uzvratila zaljubljenom bosanskom studentu u Krakovu. Autor romansirano - dokumentarne knjige o Jeleni iz Andrićevog stvarnog i imaginarnog života obaveštava nas o vezi Milica - Ivo, ali - šturo, nažalost. No, tvrdi ono što i mi tvrdimo: bila je to "od samog početka", eto tako, "velika i možemo slobodno reći prava 'grešna' ljubav". On to obrazlaže činjenicom da "nije bilo nimalo prijatno voleti ženu svoga ličnog i dobrog prijatelja". Verovatno zbog te "grešne veze", Vlatković, inače izvrstan poznavalac Andrićevih ženskih likova i ljubavnih veza, aludira na piščev zapis iz 1944. godine":


"Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima".






Dakle, to bi mogla biti ta žena - tuđa žena, koje nema... Mada, poznavaoci prilika tvrde da za
razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više,  nego ljubav. Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija, niti junakinja nekog njegovog dela. Doduše, bila mu je najdraži - prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima.
Zato je treba pomenuti...






Milica Babić, pozorišna kostimografkinja i udovica inženjera Nenada Jovanovića. Upoznao ju je još u Berlinu, 1939. godine, ali se njome oženio tačno dvadeset godina kasnije, posle duge veze. Te godine je objavio i pripovetke "Panorama", "U zavadi sa svetom" i jedini predgovor koji je ikada za nekoga napisao, za knjigu Zuke Džumhura "Nekrolog jednoj čaršiji". 
Splitska učiteljica Maja Nižetić - Čulić, koja je sa svojim mužem Jerkom bila prijatelj Andriću još iz revolucionarnih dana, primetila je da se "on sa strahom i rodio, zato se i kasno oženio. Nije se usuđivao da uđe u taj deo života. I tako je živeo, sa jedne strane strah, a sa druge samoća". Dakle, veoma dugo je trajala ta zabranjena ljubav sa Milicom Babić, duže od bračne, ili - sasvim tačnije, kroz mnoge godine njenog braka sa Nenadom Jovanovićem, u čiju je intimu zalazio kao kućni prijatelj i mio gost. Venčali su se 27. septembra 1958. godine. Zavoleo je Milicu odmah po rođenju, tako bi se moglo reći kad se iščitaju njegova pisma, sva njegova udvaranja, izlivi ljubavi, lukavstva iskusnog ljubavnika i zaljubljenog "mandarina", i kako se potpisivao u praskozorje ozvaničenja veze sa dotle udatom suprugom svoga prijatelja i diplomatskog saradnika. Narodski rečeno, on se za svoju Milicu - udao. Naime, iz večnog podstanarstva zakletog neženje preselio se u "buržujski" stan bake Zorke i njene lepe kćeri Milice u rajskom centru srpskih dvorova, iz Prizrenske 9 u Proleterskih brigada 2/a, odnosno u Spomen - muzej, gde prebiva i posle zemaljske smrti.


photo:google.com

понедељак, 26. септембар 2011.

Most na Žepi...

*Odlomci*


Most na Žepi - Ivo Andrić






..."Ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji, reči"..




..."Živeći zatočen, u osami i nemilosti, vezir se setio življe svoga porekla i zemlje. Jer, razočaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke... Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina"...








"Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom. Ispod luka se videlo parče modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukroćena Žepa. Dugo oči nisu mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti"..





..."Valja rodit vezira, ogovarali su Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena"..



"Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pečata sa svojim imenom. Ostade samo deviza - 
U ćutanju je sigurnost..
Stajao je neko vreme nad njom ,a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju..
Tako ostade most bez imena i znaka"...






"On je, tamo u Bosni, bleštao na suncu i sjao na mesečini ,i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo - pomalo, iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju, svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skela i preostalu građu, i kiše spraše tragove tesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo  izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini"...



*****************************************************************************




Tako je, jedan sasvim običan  most,  inspirisao svojom legendom o postanku, velikog Andrića, koji je uzvratio napisavši jednu sasvim odličnu pripovetku.... i ovekovečio njome i Žepu i most..
Gledajući stari most na Žepi, most bez zapisa o graditelju, moramo se složiti da je sasvim logično da je most gradio neko od neimara višegradske ćuprije, i da je i taj most, baš kao i Kozja ćuprija na Miljacki ili Arslanagića most na Trebišnici, takođe jedna od zadužbina Mehmeda Sokolovića ,najvećeg među carigradskom vezirima, koji je prohodnim drumovima i sigurnim mostovima hteo da približi Bosnu svetu.
Čovek ne može a da se ne zapita, šta je bilo posle sa tim mostom i u kakvom je stanju sada...










 Kao prvo, mosta više nema na staroj lokaciji, ali nije nestao, srušen ili šta već, nego je premešten na bolju lokaciju...I to je moguće, mada zvuči neverovatno.
Naime, 1967. godine prilikom izgradnje hidrocentrale na Drini, most na Žepi je izmešten nekoliko km uzvodno da bi bio spasen od potopa. Temelji su mu ostali duboko pod vodom, čiji je nivo bar 10 m iznad nekadašnjeg starog mosta. Stari most je sada u klisuri zvanoj Spahijin hrid ispod Redžep - pašine kule. Tu su našli isti tesnac u kakvom je most bio ranije i prezidali ga, kamen po kamen.. Tako je most na Žepi, koji je na starom mestu izgubio značaj i funkciju, sada sve to povratio - povezujući sela sa obe strane Žepe i skraćujući puteve. Za svaku je pohvalu taj napor graditeljstva ondašnje vlasti da se most sačuva od propasti, kao kulturno dobro koje će služiti pokolenjima. Na novoj lokaciji je ova građevina, duga 22m i široka 4m, zbog konfiguracije terena i boljeg uklapanja, morala biti okrenuta za 180 stepeni u odnosu na tok reke. Nažalost, savremeni neimarinisu nadmašili stare neimare. Iako njegovi raniji graditelji nisu znali za beton i armaturu, most je na starim temeljima izdržao 4 veka bez pukotine, dok nova rukotvorina nije izdržala ni 4 decenije, a desna strana mosta je poklekla za 10 cm i na desnom kraku se ukazala velika pukotina.
Jedino ostaje da se vidi hoće li se danas naći neki 'veliki vezir', neki dobrotvor, koji će platiti da sačuva ovo blago, da i dalje iznenađuje putnike 'kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini..'

photo:google.com


четвртак, 22. септембар 2011.

Između Istoka i Zapada...






Zemlja i ljudi razapeti između Istoka i Zapada


Gleadajući ovaj klip na YouTube - kanalu,  shvatih da ono što  je naša poznata glumica, Nataša N. rekla ---na sav glas --- za mene ima smisla, nešto što bih i ja izgovorila i o čemu veoma često pričam sa prijateljima..
Zato delim ovde isti...
Večita srpska tema i dilema: politička, moralna, lična, opšta.
Zemlja i ljudi su nam razapeti između Istoka i Zapada. I dok jedni veličaju Zapad i njegove produkte trudeći se da opravdaju to modernizacijom i rečima : da i mi konačno živimo kao zapadnjaci
(što je nemoguće jer mi to nismo),
omalavažavajući pritom sve što dolazi sa Istoka kao nešto agresivno i zaostalo, drugi  pak non stop veličaju istočne sisteme, vezuju se za  Rusiju, Kinu i co..
U svakom slučaju, mi ćemo geografski uvek biti i ostati tu gde jesmo i tu se ništa ne može..Niti ćemo biti Austrijanci, niti Rusi.. a ponajmanje Ameri i Kinezi.. O Japancima i da ne pričamo..
 Šta se onda može a da ne izađemo iz svoje kože:

biti svoj, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj...



----- neko je davno sve već objasnio------
"Balkan se zemljopisno nalazi između Istoka i Zapada.. Ništa nije nesnosnije nego nalaziti se između. Ako bi se idejni  pokorio zemljopisnom Balkanu i ostao između Istoka i Zapada, ličio bi na onog magarca iz bajke , koji je crkao od gladi između dva plasta sena.
Nažalost, Balkan je od početka 19. veka do sada veoma ličio na onog legendarnog Bur idanovog magarca, koji je lipsao od gladi između dva plasta sena, ne znajući kome plastu da priđe. Čas mu se jedan plast činio veći i slađi ,čas drugi. Iznemogao od šetnje, od jednog do drugog, on je pao i lipsao.
I sav svet se nasmejao magarcu, kao magarcu....
Tuga Istoka, to je filozofija Istoka.
 Trud Zapada, to je nauka Zapada.
Narodi uopšte, koji su između Istoka i Zapada, naročito Balkan, moraju se uzdići iznad lažnog mira Istoka i jezivih nemira Zapada. Iznad istočne filozofije koja misli da je rešila sva pitanja, i iznad zapadne nauke koja sama priznaje da je sve stavila pod pitanje i da nije rešila ništa.
Najgore je biti između.
Slava je biti iznad...."

Vladika Nikolaj Velimirović
Odlomak iz--
 Iznad Istoka i Zapada--

среда, 21. септембар 2011.

Beogradska šuma Istanbula...



Možda niste znali, veliki i mali , da Beogradska šuma  nije u Beogradu..

Da,da,da..

Davno je emigrirala u pravcu istoka i tamo ostala do dana današnjih..
I dok su njeni stanovnici menjali veru, imena, ona nije. Odolela vremenu i mnogim promenama. Bila i ostala Beogradska.. Kad bi  znala da priča, ispričala bi mnogo toga, ono što su neki  prećutali, ono što su neki zapisali i dodala mnogo, mnogo toga...
Eh, kad bi...
I dok većina Srba hrli ka zapadu, pa i u Blogosferi se oseća taj zanos, moje pisanije ide ka istoku. Tamo gde se sunce radja... Tamo gde me nešto vraća..
U ovom slučaju jedan naziv...









Na nekoliko stotina metara visokom platou nalazi se gusta šuma, koja dominira zapadnim delom Bosfora. Najveća zelena pluća Istanbula, na površini od 6000 ha, kojoj se s juga odupiru šest kilometara udaljena urbana civilizacija petnaestomilionskog megalopolisa, a svojim severnim delom zaviruje na Crno more,
zove se Beogradska šuma. 
Slično Beogradskoj kapiji, ona je živi trag vekovnog bitisanja nekadašnje srpske zajednice u prestonici Turske.



Kapija(Deuterou ili Beogradska) na Teodosijevim bedemima


 Kulturološka razmena ili zakon jačeg


Dok Beograd ima Stambol kapiju, u Istanbulu je podignuta Beogradska kapija!
Kako? Zašto??? Neka trampa???
Stambol kapija u Beogradu je, navodno, dobila naziv po tome što  je gledala na put koji je vodio prema Istanbulu. Tragom porekla ovog naziva , saznajem  više priča  - Izvor: Novosti ,
kao prvo
turska istoriografija nas  odvodi u daleku 1520. godinu, kada se sultan Sulejman I Veličanstveni , poznat i kao Kanuni (Zakonodavac) zbog mnoštva zakona koje je doneo,  upisao  u istoriju i kao osvajač Beograda, koji je za Osmanlije imao značaj kapije za dalji prodor ka Evropi.
Sulejman Veličanstveni je bio vrlo obrazovan vladar i govorio je četiri jezika: 
arapski, persijski , čagataj (najstariji oblik turskog jezika) i srpski. 
U današnjoj Turskoj je tako pronađen četvorojezični rečnik iz 15. veka - persijsko, arapsko, srpsko, grčki
  Na prostorima turske imperije u službenoj upotrebi su bila čak četiri jezika: 
turski (za svakodnevne razgovore),
 arapski (jezik religije jer je njime napisan "Kuran"),
 zatim persijski (književni jezik)
 i - srpski, kao jezik diplomatije i vojske. 
 I sultani su govorili srpski jer se smatralo da samo neobrazovani ne govore ovaj jezik.... 
bre, bre :)))
  Još ako uzmemo u obzir da  je samo u periodu od 1543. do 1612. Srbija doprinela vođenju carstva  u ljudstvu sa 13 Velikih vezira, sedam njihovih zamenika, 23 vezira, osam admirala (kapudin-paša), brojnim guvernerima provincija i s bezbroj velikih defterdara (šefova finansija) i najviših administrativnih službenika, onda lako dolazimo do zaključka zašto je to bio jezik diplomatije i odakle beogradski  nazivi  toponimima u Istanbulu.

1.Beogradska kapija-Belgrat kapisi
2.Crkva Beogradske Bogorodice - sazidana 1450. nadomak  Beogradske kapije, obnovljena 1830. Istorijske činjenice kažu da je u periodu obnove Turska najviše neuspeha imala upravo na našim prostorima--- te je tadašnji sultan hteo da se 'dodvori' pravoslavnoj manjini . Obnavljajući Beogradsku Bogorodicu , hteo je da pokaže da je Turska imperija uprkos gubicima tolerantna prema manjinama... hmmmmmm
3.Beograd - selo  danas Belgrat köyü
4. Beogradska šuma - Belgrad Ormani




 Turski istoričari navode da je iz tada "velikog Beograda", Sulejman u Istanbul odveo jedan broj Srba, koje je naselio u šumi povrh rečice Bujukdere da mu budu čuvari izvora iz kojih se Istanbul napajao pijaćom vodom. Dao im je slobodu i zemlju na kojoj su se bavili baštovanstvom i oslobodio ih poreza. Zauzvrat, trebalo je da motre na izvore i akumulacije pijaće vode, kojih je tokom osmanske vladavine bilo devet.
Ovaj region, u kojem je pod pretnjom smrću bio zabranjen lov i seča drveća, a samim tim i specijalni tretman prema doseljenim Beograđanima, trajao je do pred kraj 19. veka. U to doba su, kažu hroničari, grad napale zarazne bolesti. Meštani Beogradskog sela koji su se vekovima uspešno nosili sa lovokradicama, nisu mogli da izađu na kraj i sa kolerom, koja je saletala i izvore pijaće vode. Osim toga i samo selo je u međuvremenu naraslo, pa su vlasti 1894. godine donele odluku da Beogradsko selo - Belgrad köyü i njegove meštane presele na obližnju prigodniju lokaciju, a novom prebivalištu je dato i novo ime - Bahčekoj,  što je na turskom kovanica od reči bašta i selo.
U ovom selu, koje je danas jedno od najlepših mesta prestižnog kvarta Sariyer, potomci nekadašnjih Beograđana živeli su do poslednjeg grčko - turskog rata, koji je rezultirao dramatičnom migracijom stanovništva.



Sariyer danas

S druge strane, na zapadnoj strani bedema istanbulske tvrđave, na kojoj počinje današnja opština Zeytinburnu, nalazi se u osmansko doba jedna od najznačajnijih kapija, koja se i danas zove Beogradska kapija. Turska istoriografija poreklo njenog imena, uglavnom, stavlja u kontekst Sulejmanovog osvajanja Beograda, navodeći pri tom da je on sa sobom u Istanbul doveo i određen broj zanatlija iz Beograda, koje je smestio u starom jezgru grada.
Vremenom su te zanatlije iz Beograda postale nadaleko čuvene po umešnosti, pa su to mesto i kapija nazvani - Beogradska kapija.

 


Najomiljenije izletište
 
Beogradska šuma, najomiljenije je izletište građana Istanbula. U vreme kada su letnje žege pritiskale Istanbul, viđeniji pripadnici hrišćanskih manjina, kojima su se nešto kasnije priključili predstavnici stranog diplomatskog kora, počeli su krajem 19. i početkom 20. veka da priređuju na ovom mestu piknike. Danas u njenim rečicama, izvorima, pećinama i jezerima uživaju svi. U zabačenim delovima Beogradske šume, koja je još uvek raj za više od 70 vrsta ptica i 18 divljih životinja, danju se mogu sresti i zmije, a u sumrak lisice i vukovi.
Beogradska šuma je delimično otvorena za javnost - 
izletište, staze za rekreaciju, ali najveći deo je nacionalni park.
Beogradska šuma, na evropskoj obali Crnog mora je najveća šuma u Istanbulu i okolini. Ovde stanovnici Istanbula vikendom dolaze na porodične izlete u dubokoj hladovini šume.
 Sedam starih vodenih bazena i drugi prirodni resursi nude atmosferu znatno drugačiju od one u gradu. Akvadukt Moglova, koji je konstruisao Mimar Sinan u 16. veku, najveći je osmanski vodovod – dugačak 800m. Akvadukt sultana Sulejmana koji prolazi kroz Golf klub i predstavlja pravo umetničko delo, nastavlja se na akvadukt Mimar Sinan i sa njim zajedno čini jedan od najdužih vodovoda u Turskoj.

































By Mimar Sinan







 Nije Novi Beograd, al' kao da jeste ;)
Sirinevler - Bakırköy, deo Istanbula...
Izgleda da je bilo neimarskog prepisivanja
 ili su moje oči videle ono što su želele :))
napomena- neke fotografije su link ka autorima
photo: google.com