недеља, 29. мај 2011.

'Ej dragi, dragi božurove sadi...

Polje kosovskih božura-Nadežda Petrović




"-Kad cvet božura na kaldrmi procveta, bez ijedne travke okolo, mrak će pasti usred dana .-
-Celo Kosovo polje je, Hatidža, posle Velikog boja, prekriveno božurima. Kad bi samo znala koliko ih na njemu ima!- rekla sam joj.
-Ne znam ja ,Vasilice, gde ti je to Kosovo polje, i koliko tamo ima božura, i kad su i zašto tamo izrasli, već ja vidim jedan usamljeni grm božura, i samo jedan cvet, nasred trga rascvetao.Vidim, Gospodarice, crvenu boju cveta koja donosi zlo- dodala je.
-Ne može ,mila Hatidža, cvet božura zlo doneti, jer je božur carski cvet, i on zlo ne donosi, i njegove latice ne dotiče nijedan insekt sem pčele...što znači da je božur cvet cvet čistote, čednosti i sreće.-
Onda je zato Kosovo polje puno božura.Zbog krvi carske i vladarske koja se prosula, a i zbog krvi mnogih mladih vlastelina, seljaka, pastira, lovaca..koji su život svojom voljom dali, na tom nesrećnom polju. Tu su prekinute mnoge mladosti, i sreće, i želje, i nade. I svetlost je potamnela i slava se  prekinula.-
Kad božur procveta na livadi, među travkama i drugim biljem, to ima neku poruku, ima neko značenje, razumeš. On označava nastavak života, i rađanje, i mladost, kao kad drevna ptica feniks iz pepela izraste, i snaga stiže i napredak i slava.. Ali, kad procveta na kaldrmi, to je nešto drugo. To je zalazak sunca, i gašenje života, i nestajanje i gubitak.. To nije dobro..-
-A kako može na kaldrmi grm da izraste i na grmu božur da procveta.-
-Iz krvi, Gospodarice. Iz krvi carske ili kraljevske...Na kamenu..Jasno vidim kamenu ploču i gomilicu zemlje i praha.. i mali grm.. i cvet božura.-
-Pogledaj malo bolje, Hatidža. Možda neće biti sve tako crno kako kažeš.-
-U pravu si ,Vasilice...Evo vidim, i pored svega, neki napredak, neki novi početak, neki novi život....-"

Odlomak iz knjige  
-Olivera- Stojane Magdelinić












Lepota koja potiče od nežnih satenskih cvetova, bujnih i baršunastih, prelepih boja- buket snova.
 Božur nije slučajno proglašen kraljem cveća.







Peonia suffruticosa je grmoliki cvet koji pripada porodici ranuncolaceae, uzgajan u Kini od osmog veka pre nove ere, isključivo za  uživanje i zadovoljstvo carske porodice. Neponovljiv cvet je još uvek simbol aristokratije i užitka. Među mogim legendama o Božuru je i ona o carici Katai Che koja je, da bi udovoljila želji cara, naredila da sve cveće u carskoj bašti procveta odjednom. Božur koji je to odbio bio je prognan u snežne planine. Tamo je snažno procvetao pa je carica ukinula kaznu i proglasila ga kraljem cveća.







Podjednako prisutan po kosovskim poljima i legendama. Zovu ga i "kraljev cvet", "duhovska ruža", "kurjak", "božurak", "devetak", "peonija". Po Aristotelovom učeniku Teofrastu "detlići obožavaju božure", pa zato, eto, božurovo semenje i korenje moramo "isključivo noću brati", da nam "detlić ne bi iskopao oči". Apulej nas, opet (nešto manje duhovito), uči da je božur najpouzdaniji lek protiv ludila.




A po srpskim legendama, božur je prvobitno bio beo — ali je na Kosovu, od krvi srpskih junaka, dobio svoju sadašnju crvenu boju.Izgleda da su naši preci njime, pred boj, kitili svoje kalpake i šlemove. Zato bi, uoči Vidovdana, otac porodice, svim ukućanima, predavao po struk božura i govorio: "Da budeš kao ovaj cvet crven i jak". Božur se oduvek nosio oko vrata, kao "zaštita od padavice, ludila, promuklosti i vratobolje".








Za srećnog čoveka bi se, u narodu, govorilo:
 "Razvio mu se božur!"







U drevnim verovanjima Srba postoji tajanstvena priča o božuru u čije značenje su pokušali da prodru mnogi naučnici. Za taj cvet su vezana mnoga verovanja, običaji i narodno pevanje. 







Božur je nekada bila kultna biljka kod Srba.
 Kosovski božur , je po legendi ,iznikao iz hrišćanske krvi. 
Dakle, on je metafora reinkarnacije, ponovog rađanja, a isto tako i metafora (hrišćanskog) žrtvovanja.







 Božur se može sresti u našim baštama, doduše retko, pošto su ga zamenile neke moderne, egzotičnije cvećke...
Meni je, kao takav,  još zanimljiviji, a posebno- 
što me uvek seti na moju baku koja ga je obožavala i uvek imala u svom vrtu..

Ako nemate vremena za susret sa ovom srpskom- božanskom biljkom u bašti, knjizi ili pesmi, na svu sreću-  božur možete pronaći u kozmetici...
A ovo ostalo zamislite dok osećate njegov miris na svojoj koži...








Njegovo ime na kineskom znači dobrota i 'Lerbolario' je lepoti kože posvetio liniju sa ovom efektnom formulacijom, bogatom aktivnim supstancama. Iz korena Božura izolovan je ekstrakt bogat tečnim polisaharidima koji štite ćelijske membrane. Iz istog korena uronjenog u ulje kukuruznih klica u Lerbolario laboratorijama je izdvojen i ekstrakt koji koži vraća sjaj i štiti je od preranog starenja. Na kraju, čašice ovog prelepog cveta daju mirisni destilat-parfemsku vodu koja tonizuje kožu prekrivajući je aristokratski nežnim mirisom.








Derivat aristokratskog cveta skriva kraljevski respekt i izražava punu auru ženstvenosti.
Kralj cvetnih aranžmana prijatan i nežan, buket cveća i voća, osvaja isprepleten sa osećajem beskonačne harmonije. Ovaj zov svi će prepoznati...


Božuri za tetku




Kako sam se slatko nasmejala kad sam videla kako se zove ova slika -Božuri za tetku...
Rekoh sebi, znači za mene, pošto sam pre dva dana postala tetka jedne devojčice..
i za kraj , po običaju jedan slatkiš



Milena

Trenuci...



Trenuci



Kad bih svoj život mogao
Pokušao bih u sledećem da proživim.
Ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah, zaista vrlo malo stvari
Bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao,na više planina popeo, više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
Jeo manje boba a više sladoleda, imao više stvarnih
A manje izmišljenih problema.

Ja sam bio od onih što razumno i plodno prožive
Svaki minut svog života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Al' kad bih mogao nazad da se vratim, težio bih samo
Dobrim trenucima.
Jer ako znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo
I nemoj propuštati sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli bez toplomera
Termofora, kišobrana i padobrana;
Kad bih opet mogao da živim,
S proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao
Sa više dece igrao, kad bih život ponovo pred sobom imao.

Ali vidite imam osamdeset i pet godina i znam da umirem. 
Horhe Luis Borhes








Dvadeseti vek je ispoštovao mnoge literarne heroje, ali jedan od najvoljenijih je svakako bio Horhe Luis Borhes. On spada u onu retku kategoriju pisaca posle kojih više ništa nije isto, koji su poput Kafke i Beketa, napravili veliki zaokret u književnim tokovima, zaobišavši do svoga vremena ustaljene konvencije u pisanju. Ostvario je ogroman i univerzalni uticaj na književnost, a ostao je upamćen kao obnovitelj pripovetke, pesnik, esejist, kritičar, prevodilac, antologičar, mirotvorac, uzor i nadahnuće novih generacija, kolumnista, scenarista, predavač…
Tvrdio je da se književnost hrani književnošću, a ne stvarnošću, da je dobra literatura ona koja u sebi sadrži čitavu prethodnu književnost i da svi pisci sveta odvajkada pišu jednu istu knjigu.

"Raj sam uvek zamišljao kao nekakvu biblioteku."
Nije bio samo pisac veka, bio je i čitalac veka. Znao je bolje no iko da sagleda tuđu priču i da je smesti u kontekst one jedne, beskonačne knjige, znao je da je književnost saradnja svih pisaca svih epoha. Svoje prethodnike je prevodio sa engleskog, francuskog i nemačkog na španski jezik. Iza sebe je ostavio izvanredne prevode Oskara Vajlda, Edgara Alana Poa, Franca Kafke, Hermana Hesea, Radjarda Kiplinga, Andrea Židea, Vilijama Foknera, Volta Vitmena, Virdžinije Vulf…


"Svaki jezik je jedan novi način da se razume svet."



Njegovo delo predstavlja esenciju svega što je do sada napisano, a uz to pruža i vrlo lični doživljaj sveta. Književnost je shvatao kao igru, a igrao se sa raznorodnim intelektualnim interesovanjima koje je spretno utkao u svoja dela. Najdraže literarne igračke su mu bile mitologija, matematika, teologija, filozofija, vreme, večnost, realnost, ličnost, ogledala, lavirinti…



"Nemam stalnu estetiku, ne jurim za temama, ali one jure mene. Trudim se da ih izbegnem, ali na duge staze one me sustižu i ja pišem da ih se oslobodim."

петак, 27. мај 2011.

Pesnik ili slikar- Đura Jakšić...




"Moje ptice lepe, jedini drugari,
U novome stanu poznanici stari,
Srce vam je dobro, pesma vam je med,
Ali moje srce, ali moje grudi
Ledenom su zlobom razbijali ljudi,
Pa se mesto srca uhvatio led."








Ptice  selice..



Magija zajedničkog života sa profesionalnim sportistom donosi mnoga seljenja..Nama je sve, samo nikad dosadno.. Stalno neke nove sredine, novi ljudi, nove priče- sudbine.
Svake godine imam novi pogled kroz prozor i naravno novi prozor, jer ako ne promenimo grad a mi promenimo stan:))
I tako, svaki stan je novi stan i kako može da mi bude dosadan..
Elem, u Kragujevcu smo već druga godina ali smo se i ovde preselili posle prve godine iz stana u veliku kuću sa lepim dvorištem, staru skoro 100 godina.. Ima još nekoliko takvih starih lepotica u kraju, ali uglavnom su ih zamenile moderne instant-fuš višespratnic . I sve to nekako ide tako - novo zamenjuje staro, pravilo staro ali nekada treba sačuvati nešto staro od zaborava ili u ovom slučaju od rušenja...
Na stotinak metara od 'naše'  kuće nalazi se jedna mala, trošna, neugledna kuća koja tako štrči svojim stravičnim stanjem , da čovek ne može da se ne zapita o čemu se tu radi- razmišljam da li su vlasnici toliko nemarni ili je pod nekim sporom. I sve sam je nekako zaobilazila da mi nešto ne padne na glavu, posebno kada šetam dete, sve dok jednom nisam ugledala da na kući stoji neki izbledeli stidljivi natpis da je  
u toj kući živeo i stvarao naš veliki pesnik i slikar Djura Jakšic. 








ŠOK!!! Da li je moguće da je dopušteno da kuća takvog čoveka sada umesto nekog spomenika kulture predstavlja ruglo i još gore, predviđena je za rušenje jer nije pod zaštitom drzave???






Gradske vlasti nameravaju da na mestu gde još stoji Đurina kuća naprave novi, moderan stambeno poslovni objekat. Reč je, inače, o atraktivnoj lokaciji u najužem centru grada. Kako je obećano, na tom će zdanju biti postavljena Đurina spomen -ploča, a verovatno će biti izdvojena i jedna prostorija, pesniku u čast, u kojoj bi se održavale književne večeri i družili umetnici.
Poseban deo priče o zaboravljenom velikanu predstavlja bista Đure Jakšića koja je 70 godina stajala u porti manastira Sveti Đorđe na Liparu. Njeno uklanjanje iniciralo je starešinstvo manastira, uz obrazloženje da mu tu nije mesto, jer je Đura “bio boem, razvratnik i bezbožnik”. Najpre je bista uklonjena u avgustu 2004. godine, dok se ne završi renoviranje porte. Zatim je netragom nestala, a onda je policija uspela da je pronađe na gradskoj deponiji.
Pošto se starešina manastira usprotivio da se ponovo postavi na ranije mesto, bista je doneta u seosku kafanu i smeštena u kafanski magacin. Tada su mnogu Kragujevčani u šali govorili da je kafana Đurina sudbina, te da je red da se tu i skrasi.







Strašnooooooooo! Kakav to narod ruši kuću svog najvećeg pesnika i slikara iz doba romantizma pod izgovorom da to nije bila njegova rodna kuća.. Evo ja se stidim u ime svog naroda i izvinjavam mrtvom pesniku ovim postom podsećanja na njegov stvaralački opus...



аутопортрет


Đura Jakšić je ključna figura srpskog romantizma. 
Rođen je 1832. godine u Srpskoj Crnji u Banatu. Školovao se kod Konstantina Danila u Banatu, a potom na umetničkim akademijama u Beču i Minhenu. Bio je pesnik i slikar, boem i veliki patriota.
Od 1855. živi u Kikindi, potom u Novom Sadu, a od 1857. u Srbiji-Kragujevac i okolina, Požarevac, gde radi kao učitelj. Objavio je dosta pesama, ali ga je ceo život pratila oskudica. 
 Strastan, plahovite mašte, plamenih emocija, buntovan i slobodoljubiv, sa romantičarskim patosom pisao je pesme o slobodi, a protiv tiranije, i stihove lirske ispovesti, pune dubokog bola. (Doduše, znao je da posveti zbirku pesama knezu Milanu).
Ostavio oko četrdesetak pripovedaka, od kojih su neke zamišljene kao romani. Napisao je tri drame: "Stanoje Glavaš", "Seoba Srba" i "Jelisaveta". Bio je  jedan od najdarovitijih srpskih slikara 19. veka i najizrazitiji predstavnik romantizma u srpskom slikarstvu. Sahranjen je kao jedan od najcenjenijih i najvoljenijih umetnika Beograda.
Bio је umetnička ličnost snažne stvaralačke imaginacije. U njegovom opusu izdvajaju se brojni portreti gde je uspevao da postigne prefinjenu karakterizaciju likova, što se posebno odnosi na brojne ženske portrete. Čuven je njegov portret Mile Popović, kćeri kikindskog kafedžije u koju je bio zaljubljen a koji je poznatiji kao:  


Devojka u plavom.







Posle boravka u Beču i Minhenu gde je učio slikarstvo, pesnik Đura Jakšić, oktobra 1855. godine, privremeno se nastanio u Kikindi. Danima je uglavnom samovao u svom ateljeu, a zimske večeri je provodio u krčmi "Kod belog krsta". Neočekivano, tu ga je obuzela ljubav koja će kasnije biti čuvena zahvaljujući baš njegovim umetničkim sklonostima. U krčmi Lazara Popovića bile su njegove ćerke Mila i Ana.
"One su služile, one naplaćivale, one zabavljale, pa... one, odnosno ona Mila – i privlačila goste",
otkrio je Branislav Nušić još 1907.
Taj Nušićev prijateljski zapis "Mila" (prva ljubav Đure Jakšića), prvo je pisano svedočanstvo o Đuri i krčmarici Mili Popović. Ona je "mlada, lepa, vatrenih očiju, tanka struka". Služila je Đuru, pio je sam u uglu krčme. Te trenutke Nušić dočarava kao scenu sa pozornice:
"Nije joj nikad ništa kazao, ali kad mu je bila prazna čaša, nije hteo da ga druga posluži, čekao je dok Mila prođe pored stola, pa joj je ćuteći dodao čašu. A kada mu je ona donela punu bledoga iđoškoga rampasa, on joj je pogledao duboko u oči, pogledao i... ispio času do dna."
Jakšić se toliko zagledao u Milu da se nameravao njome i oženiti. Međutim, nije imao kuraži to da joj kaže, tvrde njegovi biografi. 
On je povazdan po stolu ili po hartiji crtao njenu sliku i u tome se toliko izveštio da ju je napamet radio, što je Mili bilo milo… A jednog dana - zapisuje dalje Nušić - Mile nestade, ode u goste. Nije bila u gostima ni desetinu dana, ali se to Đuri učinilo da se neće nikada ni vratiti. Tada se izjadao u četiri strofe pesme "Mila". "…Ana toči, Ana služi, al` za Milom srce tuži…" Analitičari su za to rekli da odzvanja kao ispovest koju je izazvao mnogo dublji i snažniji događaj. Unutrašnja strana pesme ječi tugom za izgubljenim. Ona je potres Đurine duše…







"Međutim, Đurin udes počeo je krajem 1856. godine, kada je u Kikindu stigla pozorišna družina iz Novog Sada. Njen glavni reditelj i dramaturg bio je Đura Rajković. Tada se Jakšiću dogodilo nešto da ne može biti gore, pesmu "Mila" pokazao je nikom drugom nego imenjaku Rajkoviću, koji se već bio zagledao u Milu na šta ona nije bila ravnodušna. Glumac joj se svideo više nego slikar i pesnik. Kad je pročitao pesmu Rajković je Boga molio da je Jakšić ne objavi:
"Ubio ga Bog, samo da ne štampa tu pesmu, a kakav je i to će učiniti", govorio je Rajković. Tako je i bilo. Jakšić je u listu "Sedmica" u Novom Sadu objavio "Milu" 1856. godine, ali se sakrio pod pseudonimom "Teorin". Nije imao kuraži da se potpiše, ili je želeo da ostane tajna ko to tuži za Milom iz krčme "Kod belog krsta".
Dok je prvi Đura stalno crtao portrete svog idola, dotle je drugi Đura prvo kod devojčinog oca, a posle i kod same devojke udesio ženidbu. I posle nekoliko dana rekao je Jakšiću da više ne slika Milu jer je ona njegova verenica.
"Nema nama Mile više", tugovao je Jakšić u stihu. Nema Mile nema ni radosti. I ko da igra, da peva, ko da žedni, ko da pije? Kuda da ode i šta da radi? Sa Milom u srcu i bez jasnog puta u život, Đura se obreo u Novom Sadu, a ubrzo i u manastiru Krušedol u nameri da se zakaluđeri. U pesmi "Iskušenik" iz tih najtežih dana u njegovom životu, on tuguje za dalekom krčmaricom. Iz Krušedola se uputio u srbijanska sela, u bespuća gde je jedno vreme učiteljevao. Prvo je bio učitelj u vlaškom selu u Podgorcu, zatim Sumrakovcu, pa Požarevcu, Kragujevcu, Rači… A svuda ga prati breme sirotinje, sukobi sa strašnim kmetovima…
A šta je bilo sa Milom?
Udala se za Đuru Rajkovića, novembra 1857. godine i tri godine kasnije zajedno su stupili u pozorišnu družinu. Igrala je epizodne uloge. Dok je živela u Beogradu Nušić je od nje saznao mnoge pojedinosti iz krčme "Kod belog krsta".
"Mila, ta lepa Mila, kojoj je Jakšić napisao prvu pesmu, nije niko drugi do današnja tetka Mila, udovica Đure Rajkovića, koju smo dugi niz godina viđali na beogradskoj pozornici, a koja danas živi teške dane, sa bednom penzijom od 500 dinara"- zapisao je Nušić. "Vi je Beograđani svi znate i videćete je sutra na pogrebu Jakšićevom"- oglasio je Nušić u svom zapisu, objavljenom 20. oktobra 1907. dan pre prenosa posmrtnih ostataka Đure Jakšića, njegove supruge Tine i sina Beluša sa Starog na Novo groblje u Beogradu. Pozvao je Milu u povorku :"…pođi, pođi sa svojih sedamdeset godina tetka Milo, i seti se, seti se onih lepih dana…"
Jakšićevi biografi tvrde da Mila nikada nije shvatila veličinu Đurine ljubavi. Ni posle pesnikove smrti, kada su ga svi slavili, ona izgleda, jedina nije shvatila njegovu veličinu. Sve do pred samu smrt govorila je o njemu s dobrodušnim pokroviteljstvom kao o boemu i pijanici, time se valjda tešila što nije pošla za njega. Umrla je u dubokoj starosti, 1916.godine u Rusiji, trideset i osam godina posle Jakšića, a četrnaest godina nakon smrti muža Đure Rajkovića.
Jakšićeva slika "Devojka u plavom" u koju je utkao duboku osećajnost prema voljenoj devojci, ušla je u našu umetnost kao remek-delo, a "Mila", osim u prestižnim zbirkama poezije, živi u narodu, peva se u krčmama, na estradi, televiziji, iako je nastala pre 150 godina."





 

Jednoj nestašnoj devojci


Zar poljubac meni starcu,
Daješ mlada sa usana?
Zar na moje staro rame
Pada ruka usijana?
Je l' to ljubav?... Je li šala?
Te je tvoja ruka mala
Na ramenu sedog starca
Zadrhtala, zatreptala?
Il' si došla zluradice,
Da me varkaš, da me jedis?
Izmučene stare grudi
Da povrediš, da pozlediš?
- Ja te ljubim!... Tvrdiš, mlada,
Puna jada, puna nada -
Ali ljubav sedom starcu
Veruj, dušo, teško pada...
Uvele su grudi moje,
Tvoja ljubav vatra živa -
Pa se bojim, starac sedi,
Od plamena i goriva.













 

Na Liparu


Jeste li mi rod?... siročići mali
Il' su i vas, možda, jadi otrovali,
ili vas je slabe progonio svet?
Pa dođoste samo - da kad ljude znamo,
Da se i mi malo bolje upoznamo,
U dvopevu tužnom pevajući set...
Mi smo male,
Al' smo znale
Da nas neće
Niko hteti,
Niko smeti
Tako voleti
Kao ti;
- Ćiju ći
Moje tice lepe, jedini drugari,
U novome stanu, poznanici stari,
Srce vam je dobro, pesma vam je med;
Ali moje srce, ali moje grudi,
Ledenom su zlobom razbijali ljudi,
Pa se mesto srca uhvatio led.
S belom bulom,
Sa zumbulom,
Šaren - rajem,
Rajskim majem,
Cvećem, mirom,
Sa leptirom,
Letimo ti mi
Srca topiti -
- Ćiju ći
Moje tice male, jadni sirotani
Prošli su me davno moji lepi dani,
Uvelo je cveće, odbego me maj,
A na duši osta, ko skrhana biljka,
Il' ko tužan miris uvelog bosiljka,
Jedna teška rana, težak uzdisaj.



Ponoć

...Ponoć je.
U crnom plaštu nema boginja;
Slobodne duše to je svetinja...
To gluvo doba, taj crni čas -
Al' kakav glas?
Po tamnom krilu nema ponoći
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pučini -
Lagano huji - ko da umire,
Il' da iz crne zemlje izvire?
Možda to dusi zemlji govore?
Il' zemlja kune svoje pokore?
Il' nebo, možda, dalje putuje,
Da moju kletvu viđe ne čuje?
Pa zvezde plaču, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje...
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji više ne svane?
Zar da ostane -
Tama?...
I hod se čuje -
Da l' ponoć tako mirno putuje?
Ni vazduh tako tiho ne gazi -
Ko da sa onog sveta dolazi?
Il' kradom oblak ide naviše?
Il' bolnik kakav teško uzdiše?
Il' anđo melem s neba donosi?
Il' oštru kosu da ga pokosi?
Da ljubav ne(j)de?... Da zloba nije?...
Možda se krade, da nam popije
I ovu jednu času radosti?
Il' možda, suza ide žalosti?
Da nas orosi tužna kapljica?
Ili nam mrtve vraća zemljica?
. . . . . . . . . . . . . .
Vrata skrinuše...
O, duše! O mila seni!
O, majko moja! O, blago meni!
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtaše grudi,
Mnogo mi srca cepaše ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo grešio
I s hladnom smrcu sebe tešio;
Mnogu sam gorku čašu popio,
Mnogi sam komad suzom topio...
O, majko, majko! O, mila seni!
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video!...
Il' možda misliš: Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne čuje,
Što pauk veze žicom tananom
Nad onim našim crnim tavanom,
Među ljudma si - među bližnjima -"
Al' zlo je, majko, biti međ' njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druži...
O, majko, majko, svet je pakostan -
Život je, majko, vrlo žalostan...
. . . . . . . . . . . . . . . .
1966.

Putnik


Uvek na opazu
Kud čovek ne brodi
Birajući stazu
Koja sreći vodi.

Gledi staze redom:
Ovom neću ići;
Idem pravo sredom
Pre ću k meti stići.-

I polazi s bogom
Putem putnik mladi,
Mladom, lakom nogom
Po cvetnoj livadi.

Što je drugom teško,
Lako je za njega,
Srce mu s' viteško
Ne straši ničega.

Po bregovi tuđi
Ko žerav se sija,
Ide pevajući
A znoj ga probija.-

Sa junačkim skokom
Sve bede obara,
Pred njegovim okom
Sve se u raj stvara.-

Mnogo je obišo
Sveta pregolema,
I doma bi išo
Al' već doma nema.-

Mira meni treba,
Snaga mi je pala,
A zaradit hleba
Ruka j' malaksala.-

Ah! al' nigdi stanka,
Nigdi za meneka!
Starost me nejaka,
Starost mene čeka!

I sa tugom veljom
Laća štap opeta,
No ne s onom željom
Upoznati sveta.

Upozna ga dosti,
Ne treba mu više,
Sve mu već pakosti
O grudi razbiše.-

Vrane njemu kose
Postaše srebrne-
Dobro noge nose
-Da u grob posrne.-

Zbogom, svete beli!
Ja stazu izbira,
Duša dalje želi,
Telo ište mira.

I sve na opazu
Dalje putnik hodi,
R a d o s l e d  i  s t a z u,
K o j a   g r o b u   v o d i ..

1855.




Između ostalog je slikao, u duhu romantizma a i sopstvenog patriotizma, portrete slavnih ličnosti srpske istorije:
 Cara Dušana, Kraljević Marka, Kneza Lazara. 

Knez Lazar
Car Dusan
Knez Milan Obrenovic
Strahinic Ban
Knez Lazar
Jelena Prekajski-Zena sa lepezom
Катарина Протић

Милева Протић Костић









Жена Тасе Живковића


"ANEGDOTE O ĐURI preuzeto sa  poetabgcom

U jednoj anegdoti pesnik Đura Jakšić seda na fijaker unatraške, kočijaš ga upita što ne sedne napred, na šta mu Đura kaže: „pa, gde ste vi videli da Srbin gleda unapred“.

Sedeli tako u kafani za dva različita stola srpski pesnici Đura Jakšić i Radomir Brzak. U jednom trenutku konobar donese Đuri Jakšiću ceduljicu od Radomira Brzaka na kojoj je pisalo:
"Stihoklepcu koji je svakom mrzak
mučak jaje, mućku daje,
Brzak."
A Đura mu na poleđini pomenute ceduljice odgovori:
"Oj, pesniče glasa štura!
pa zar daje koji prosi?
Pa zar ćuran jaja nosi?
Đura."

Nemiran duh, prgav i netrpeljiv, večiti bundžija- Jakšić je svuda dolazio u sukob sa pojedincima, društvom, vlastima. Stalno je premeštan, otpuštan iz službe, sudski gonjen zbog svoga književnog rada ili mišljenja. U lirskoj poeziji je ostvario tematsko bogatstvo i najveći umetnički domet iako je objavio samo jednu knjigu pesama ("Pesme", 1873). Ove su pesme iskrene i doživljene, odlikuje ih slikovitost i muzikalnost, snažna osećanja i bogat izraz, poetski zanos i egzaltirani ton. Najizrazitiji romantik među srpskim umetnicima u poeziji je išao vlastitim putem. Pesnik noći, potmulih tišina, strepnji pred nepoznatim, Jakšić je u svojim rodoljubivim pesmama grmeo gnevom protiv tuđinskih osvajača i domaćih tirana i stekao glas srpskog Tirteja. Pisao je takođe istorijske tragedije herojske inspiracije s monumentalnim ili jednodimenzionalnim likovima, obeležene snažnim lirizmom (Jelisaveta i dr.). On je i prozni pisac, najznačajniji pripovedač epohe romantizma.
O lirici Đure Jakšića

Ovaj rad čitao je Kočić na proslavi koju je povodom 25-godišnjice smrti Đure
priredilo Srpsko akademsko društvo „Zora" u Beču.

...."Po mom mišljenju, ima dvije vrste pjesnika: pjesnici čija su djela i život puni zanimljivosti, nestalnosti i burne neobuzdanosti životne, i pjesnici čija su djela velika i značajna, a život im je običan, tih i miran kao i kod običnih, svikidišnjih filistara. Prvi su, za moj račun, pravi i veliki pjesnici, iako često puta iza sebe ne ostavljaju monumentalnih djela. U nas je za to primjer Đura, njegova djela i život, mučenički život, pun jada i čemera, pui gorčine, pun proganjanja i nečovječnog mučenja. One koji su ga mučili svijet je davno, davno zaboravio, a Đura još živi, živi u svojoj sjajnoj i uzvišenoj lirici, svjež i snažan kao div.Nijedan naš pjesnik, ni prije ni danas, nije pisao svoje pjesme tako istinskim, tako duboko iskrenim i vrelim nadahnućem kao Đura, te to je uzrok da se i danas Jakšić, dok su drugi gotovo zaboravljeni i zabačeni, vrlo prijatno čita. NJegove nas pjesme zagrijevaju, oduševljavaju i potresaju. Neka topla i nježna svježina struji kroz njih. Da je ljepota u umjetnosti besmrtna, poznato je. Ali ima još nešto u umjetnosti što je besmrtnije: život. NJegova je lirika puna života, života koji plače, jauče, pišti i u bolu bjesni; života koji ljubi, uzdiše, čezne; života koji kune i proklinje i sam dan rođenja; života i životnih trenutaka kad se razdragano podvikuje:
Jesi li srećan? pitao sam se.
Srećan sam, srećan! O, bože moj!Ili:
Pašću, umreću, duša mi gore,
Rastopiće me do bele zore
Ko grudu snega vrelo sunčanje -
O, lakše, lakše kroz gusto granje!

Može se potpunom sigurnošću tvrditi da su Đurine lirske pjesme, ispjevane u pojedinim odsjecima njegova života, izraz, jasan i snažan izraz njegovog duševnog stanja i raspoloženja u tim odsjecima vremena. Ovo se najbolje vidi iz upoređenja njegove biografije i pjesama.
U izdanju Srpske književne zadruge njegove su pjesme podijeljene na tri dijela: I LJubim te, ljubim, dušo; II Sam na svetu, samac bez pomoći; III Veran je bio narodu svom. Svaki, dakle, odjeljak označen je kao nekim motom, koji cijelom ciklusu daje dotičan ton i boju."


преузето са  poetabgcom




Spomenik se nalazi ispred kuće Đure Jakšića u Skadarliji. Podignut je 1990. godine

понедељак, 23. мај 2011.

Carica Elizabeta poznatija kao Sissi...




Osim lepih rečenica i nepotrošenih sati, ja sam i sakupljač magneta..
Suvenir- magnete uvek kupujem poslednjeg dana boravka u nekom mestu, kada se već slegnu neki utisci i kada shvatim šta će mi biti asocijacija na to mesto.
Nekad su to poznate građevine, amfiteatri, crkve, kule, dvorci, parkovi, luke...
Jedina uspomena sa putovanja na kojoj se nalazi nečiji lik je iz Beča..
Kompletna fascinacija njenim likom , rezultirala je da pri izboru magneta, umesto Šenbruna ili katedrale na Štefanplacu , ja izaberem magnet sa njenim likom jer sam shvatila da mi je baš ona asocijacija na Beč..
...Sissi..









Bila je najlepša vladarka Evrope i najlepša žena sveta (svoga vremena), ali joj blagostanje i lagodan život nisu pomogli da se oslobodi duboke tuge koja ju je pratila celog života.







Austrijska princeza Elizabeta rođena je u Minhenu 24. decembra 1837. godine, kao kćerka nadvojvode Maksimilijana Jozefa Bavarskog i nadvojvotkinje Ludovike. Elizabeta Amalija Evgenija, kasnije poznatija kao Sisi, odrasla je u dvorcu Posenhofen, jugozapadno od Minhena, okružena ljubavlju. Upravo odlazak na sestrinu veridbu sudbinski će preokrenuti život te, tada šesnaestogodišnje devojke. Trebalo je samo da prisustvuje ozvaničenju ranije ugovorenog braka svoje sestre Helene. Prema svedočenju očevidaca, car Franja Josif je, vozeći se kočijom, ugledao lepu devojku koja se igrala na livadi pevušeći austrijsku himnu. Toliko ga je opčinila da će nekoliko dana kasnije na dvorskom balu, na iznenađenje svih prisutnih, umesto njene sestre zaprositi Sisi.






Sisi se ozbiljno pripremala za venčanje, učeći protokol austrijskog dvora, istoriju, francuski i italijanski jezik.











Čin venčanja i krunisanja obavljen je u Beču 24. aprila 1854. godine, nakon čega je usledilo slavlje koje je trajalo puna tri dana.









Po celoj zemlji pevalo se o novoj carici, slavilo i zvonima oglašavala velika radost. Sisi je dirnuta pozdravljala narod, ali i neprestano plakala zbog umora i iscrpljenosti koje je osećala.









Postala je carica Austrije, posle Rusije najmoćnije države u Evropi, ali već na samom početku njen brak nije bio onakav kakvim ga je ona zamišljala. Car je odsustvovao po ceo dan, dok joj je svekrva Sofija stalno ukazivala na njene dvorske obaveze, uskraćujući joj pravo da donosi odluke. Ona je iznad svega volela slobodu, tako da su sukobi sa svekrvom postajali sve intenzivniji. Franja Josif se nije mešao i zatvarao je oči pred problemom.Uprkos tome što je ubrzo postala majka devojčice Sofije, a godinu kasnije i Žizele, Sisi je sve tužnija. Utehu pronalazi u putovanjima, pa tako, uprkos svekrvinim upozorenjima, kreće sa dvogodišnjom Sofijom u Ugarsku, gde će devojčica umreti. Godinu dana nakon ove tragedije rodila je prestolonaslednika Rudolfa, ali joj svekrva preuzima starateljstvo nad decom, zbog čega sukob između njih dve eskalira. Uprkos velikoj ljubavi prema ženi, Franja Josif ne uspeva da smiri situaciju. Sisi pada u sve dublju depresiju, pokušava da dijetama povrati liniju koju je imala pre porođaja, ali je sve slabija i osetljivija. Izolovana je u Beču i iako je želela da vidi supruga, to joj je zabranjeno. Car čak pravi vanbračne afere, koje nju još više bacaju u očaj. Ona kreće na putovanja u Maderu, Majorku i Maltu, špansko primorje i zaustavlja se na tri meseca na Krfu. U porodici se sve više oseća njeno odsustvo, pa na ovo grčko ostrvo dolaze njena sestra Helena i Franja Josif. Sisi će odatle sa mužem produžiti u Veneciju, da bi se videla sa decom, a onda se svi porodično vraćaju u Beč. To joj popravlja psihičko stanje i ona se sa više žara posvećuje svojim carskim dužnostima. Ubrzo ponovo postaje melanholična, čak piše pismo Franji Josifu u kome ga moli da je oslobodi carskog protokola i života na dvoru. Ipak, 1860. godine pokazuje veliko interesovanje za Ugre, koji su tada bili pod austrijskom upravom, i posle upornih pokušaja uspeva da Franju Josifa ubedi da prizna dvojnu monarhiju. Sisi ignoriše oštre reakcije vlade, svekrve i austrijskog naroda. Ponovo joj se vraća ljubav prema mužu, tako da je 1868. godine u Budimpešti rođena njena kćerka Marija Valeri. Posle svekrvine smrti, Sisi konačno preuzima starateljstvo nad svojom decom. Vraća joj se životni elan i ponovo prisustvuje događajima značajnim za zemlju. Postala je baka u 37. godini, a prabaka u 58. godini, ali za unučiće, kao ni za svoju decu, nije imala vremena.
Godinama je ustajala u zoru, tuširala se hladnom vodom, radila vežbe, jela lagan doručak, negovala kosu i pažljivo birala odeću za taj dan. Malo bi ručala, zatim odlazila na sportske aktivnosti i u šetnju. Popodne bi menjala odeću i frizuru i nevoljno učestvovala na porodičnim večerama, da bi se na kratko videla sa mužem. Važila je za najlepšu ženu na svetu i nosila laskavu titulu najlepše vladarke Evrope.
 Sisi je bila visoka 172 cm, imala je 50 kilograma, a da bi zadržala obim struka od 50 cm, toliko se stezala da je ponekad gubila dah. Imala je gustu smeđu kosu koja joj je dopirala ispod kolena. Kosu je prala mešavinom jaja i brendija i procedura je trajala ceo dan. Samo za češljanje bila su joj potrebna 3 sata. Sisi je na lice stavljala neku vrstu maske od sveže teletine, a ruke i vrat mazala je ispasiranim jagodama. Kupala se u maslinovom ulju i uvek je spavala na običnom čaršavu koji je uvek nosila sa sobom. Ispijala je smešu od 5-6 jaja i soli da bi ostala mlada, pila sveže kravlje mleko, jela sladoled, školjke i pila bavarsko pivo. Svakodnevno se bavila sportom i bila među najboljim ženskim lovcima.Smrt oca, sestre i strica teško je prihvatila, ali će 30. januara 1889. doživeti pravu tragediju. Njen voljeni sin, prestolonaslednik Rudolf nađen je mrtav sa sedamnaestogodišnjom devojkom Marijom Vesterom, kćerkom mađarskog diplomate i Grkinje. Uzrok njihove smrti ostao je nerazjašnjen, a sam događaj je uzdrmao dvor, jer je Rudolf bio oženjen belgijskom princezom Stefanijom. Sisi pada u duboku depresiju i oblači crninu, koju neće skinuti do kraja života.








Ponovo kreće na putovanja, govoreći da joj sam put predstavlja zadovoljstvo ali ne i dolazak na odredište. Sve to mnogo košta, a car bez pogovora ispunjava sve njene želje. Grize je savest da sinu nije posvetila dovoljno pažnje i pada u sve dublju depresiju. Kćerci se čak poverila da želi smrt. Predosećajući, jednom je rekla:
„Nadam se da će moja smrt biti brza i bezbolna. Ne želim da umrem u svom krevetu. Želim da moja duša nađe mali otvor kod moga srca i odleti u nebesa”. 

Umrla je baš tako, 10. septembra 1898. godine u Ženevi. Krenula je sa prijateljicom ka jezeru Mon Blan kada im je prišao jedan italijanski anarhista. Carici je pružio buket, a kada se sagla da pomiriše cveće zario joj je nož pravo u stomak. Niko, čak ni ona sama, nije shvatio šta se zbilo. Ustala je i nastavila da hoda ka brodu, gde je izgubila svest. Izdahnula je nešto kasnije u hotelu Bo Rivaz, u svojoj 61. godini. Sahranjena je u manastiru Kapucion u Beču, gde počivaju svi pripadnici Habzburške monarhije.izvor stil









Oduševljena Krfom, Sisi je kupila vilu Vraila na čijem je mestu 1891. godine podigla palatu Ahilion, posvećenu antičkom heroju Ahileju. U toj zgradi se 1915. nalazila vojna bolnica u kojoj su bili smešteni srpski vojnici, a neki od preminulih boraca i danas počivaju u blizini. Ovo zdanje pratiće neobična istorija: 1962. godine tu je osnovana prva kockarnica u Grčkoj, a 1986. godine prelazi u ruke turističke organizacije, da bi 1994, tokom predsedavanja Grčke Evropskom Unijom, u njemu bila održana svečana večera za predstavnike zemalja članica.
 U prizemlju Ahiliona danas se nalazi muzej.







http://travel.webshots.com/photo/2853534580036677844ebcjgF

http://travel.webshots.com/photo/2898933970036677844wzrVrR




 Hofburg je mesto gde sam se ja upoznala sa njenim likom, baš u muzeju koji se zove Sisi..Mada,istina njen lik je itekako prisutan i u turističkoj audio-šetnji palatom Šenbrun, uglavnom njihove carske sobe, posuđe-dok su njene lične stvari odvojene i prikazane u Hofburgu. Razlog možda leži i u činjenici da Sisi nije volela Šenbrun, govorila je da tamo ima duhova i provodila samo onoliko vremena koliko je bilo neophodno. ...








U Beču su objavljene dve publikacije o omiljenim receptima legendarne carice i to „Sisin kuvar“  Saše Vusova i „Ružin cvet i šlajm puževa“ Sabine Felner i Katrin Unterrajner. 
Začetnica fitnesa na dvoru, Sisi je intezivno radila na održavanju fizičke forme i vodila računa o načinu ishrane. Njeni kulinarski recepti probudiće želju za slatkim zalogajima, dok će oni za negu doprineti podmlađivanju.
 Prelepa carica je s jedne strane robovala kultu lepote i redovno naručivala nove recepture iz dvorske apoteke, a s druge nije mogla da odoli slatkišima. Ona je volela ljubičice u svim oblicima. Kao cvet, tonik za lice i kandiranu za jelo. Crveni karmin, cvetovi narandže i ulje badema su samo neki od sastojaka za recepte za lepotu carice Elizabete. Knjiga Sabine Felner i Katrin Unterrajner sa zvučnim naslovom „Ružin cvet i šlajm puževa“ otkriva da je Sisi usne i obraze šminkala crvenom bojom, ali da na kožu nije stavljala beli puder kao što je to propisivala moda njenog doba. Od voća i cvetova su joj mešali brojne kreme i tonike za lice. Pred početak leta Sisi su često pravili masku za lice od svežih jagoda jer one nisu bile samo revitalizirajuće i osvežavajuće, nego su i blago zatezale. U tu svrhu su gnječili sveže jagode koje su zahvaljujući visokom sadržaju vitamina Ce delovale kao današnji preparati sa voćnim kiselinama. Sisin struk je u uzanom stegnutom korsetu bio tanak samo 51 centimetar, a da bi ga održala, sve kalorije je skidala svakodnevnim vežbanjem, pešačenjem i na trkama konja. Sisin omiljeni sladoled je bio sorbe od ljubičice. Pravi se tako što se šaka cvetova ljubičice istuca u avanu i doda se malo mlake vode i 125 grama šećera. Nakon sat vremena to se sve sipa u modlu i stavi u zamrzivač. Da bi sorbe ostao mekan treba ga često mešati.







Wagenburg, deo bečkog Muzeja za istoriju umjetnosti (KHM), gdje je izložba  postavljena u toku 2010.godine, jedan je od retkih bečkih muzeja koji još raspolažu velikim brojem autentičnih i originalnih predmeta i uspomena popularne kraljice.Kroz izložbene prostorije Wagenburga, posetioce vodi tzv. "put kraljice Sisi“, koji prvenstveno na osnovu dvorskih i kraljičinih kočija, ali i odevnih predmeta i brojnih portreta verno oslikava životnu priču Elizabete, od njene udaje i prvih koraka na dvoru pa sve do tragične smrti.Bogato ukrašene kočije su neizostavni deo priče o kraljici Sisi, koja je mesecima putovala širom Evrope, ali i van njenih granica u daleke predele Afrike i Azije. KHM je u posedu čak 180 kočija habsburškog dvora. Među njima se nalaze pozlaćene svadbene kočije kraljice, kojima je kao 17-godišnjakinja 1854. godine prvi put kročila na tlo dvora habsburške porodice. Ove kočije su 1970. prvobitno izrađene za Napoleona, u kojima se vozio na svoje krunisanje za kralja Italije.









Pored kočija, koje dakako čine centralni deo postavke, pažnju privlače i brojni drugi predmeti poput jedinog još očuvanog sedla harizmatične kraljice, koja je slovila za najbolji jahačicu svog vremena, te brojnih portreta njenih konja, a posedovala je preko 30 prelepih životinja. Portrete svojih ljubimaca, Sisi je od očiju javnosti "krila“ u posebnoj prostoriji. Samo bliskim prijateljima i ljubiteljima konja bilo je dozvoljeno da "bace pogled“. Pažnju posetilaca  privlači u zlatu izvezeni ogratač kraljice, koji nosila na svom venčanju 24. aprila 1854, a sve do 1989. je bio u posedu kraljičinih potomaka.









Za one, koji žele znati šta je prva dama habsburškog dvora nosila "ispod“, izložba takođe obuhvata primerke donjeg veša i drugih modnih dodataka, poput poznate lepeze iza koje je u poznim godinama  Sisi skrivala lice. Inače, kraljica je u svoje vreme slovila za jednu od najlepših žena te je svojim odevanjem značajno uticala na modu u drugoj polovini 20. ve.Stoga je apsolutni "highlight“ postavke raskošna crna haljina sa skutom dugim 1 metar i neverovatno uskim strukom, koji je još decenijama kasnije ostao nedokučiv ideal brojnih žena širom Evrope. Ova dvorska haljina je 1878. posebno dizajnirana za kraljicu i jedan je od retkih očuvanih odevnih predmeta koji autentično dokumentuju prefinjenost i zapanjujuću figuru nekadašnje prve dame habsburškog dvora.









Carica Sisi je prva „ženska pop ikona” koja je naklonost širokih narodnih masa osvojila mnogo pre ledi Dajane. Njena lepota, samostalnost i svojeglavost postale su uzor poznatim feministkinjama srednje Evrope. Sisi je pazila na liniju, zagovarala je obrazovanje i samostalnost žena u društvu, a njena naklonost prema običnom narodu nije nailazila na razumevanje dvora.
Stoga, carica Elizabeta se smatra prvom emancipovanom ženom našeg doba.









i posle toliko godina od njene smrti, o njoj se priča, raspravlja da li je carica bila
neurotična anoreksičarka opsednuta izgledom, koja se vagala 3 puta dnevno ili žena koja je svojim životnim stavom išla mnogo ispred svog vremena, jer danas je sasvim normalno da vodiš računa o svojoj linij, da vežbaš i budeš lepa, a onda je to bio presedan ..A šta joj je drugo i preostalo, kad je  svekrva uzela njenu decu da ih vaspitava na svoj način, muž se bavio politikom i drugim ženama, pa je ona verovatno utočište i spas nalazila u tolikim putovanjima i iscrpljujućim vežbama..
Kako god, Sisi je bila i ostala heroina svog doba, večita inspiracija do dana današnjih-
njen život  je filmski obrađen nekoliko puta, najzapaženiju ulogu Sisi ostvarila je Romy Schneider, zatim Ava Gardner u romantičnoj tragediji,
baletske i pozorišne predstave,mjuzikli,filmovi za decu,knjige,pesme,slike..
Pa čak i kolači..

Sissi kugle (Austrija)

 http://www.coolinarika.com/recept/sissi-kugle-austrija

Sisi je  iza sebe ostavila i ovaj fantastičan slatkiš, kuglice sa marcipanom i finom aromam kajsija, sa nugatom u sredini… prelivene mlečnom čokoladom. 

Sastojci

Broj osoba:
4 osobe

za kuglice i prelivanje (oko 15 kom.) :

  •  200 g marcipana
  •  1 mala kašičica kajsijevače
  •  1 kašičica marmelade od kajsija
  •  2 sušene kajsije (sitno seckane)
  •  60 g nugata 
  • 100 g mlečne čokolade

Priprema

Vreme pripreme:25 min



  1. Dobro izmesiti marcipan sa alkoholom, marmeladom i kajsijama.
  2. Odvojiti po malo mase, napraviti pločicu i na svaku staviti po kuglicu nugata, skupiti krajeve i zamotati kuglicu.

  3. Kuglice preliti otopljenom mlečnom čokoladom, odozgo staviti po komad suvih kajsija i ostaviti kuglice da se suše.



    sve fotografije preuzete sa google.com