уторак, 15. новембар 2011.

Damaskin - dvorac u Hajdučici...

  

O našoj lepoj Vojvodini, čovek lako može da se prevari.. 
Misli, sve je to ravnica,
 svuda  njive i ritovi... 
Al' nije baš sve tako 'ravno'... 
Mnogobrojna  vojvođanska sela imaju svoje dvorce iz 'veleposedničkih' dana pod Austrougarskom monarhijom, 
i to dvorce kakve nemaju mnogi gradovi -
dvorce o kojima se nije dovoljno pričalo minulih godina 
a o kojima treba da se priča i koji treba da se OBNOVE i posete...
ovo je jedna od tih priča...







 Dvorac Damaskin

  Mesto  Hajdučica nalazi se u Banatu,tačnije u severozapadnom delu opštine Plandište, pored magistralnog puta Zrenjanin – Vršac.
Kanal Dunav – Tisa – Dunav pruža se zapadno od Hajdučice na udaljenosti 2,5 km.
 Kada uđete u Hajdučicu od Zrenjanina sa desne strane vidi se znak za park. Skrenete desno i idete do kraja puta
i stigli ste do dvorca Damaskin...


 
Hajdučica-hajdučka trava


Po zvaničnim podacima na osnovu kojih je  dvorac zajedno sa parkom, stavljen pod zaštitu države kao spomenik kulture, sagrađen je 1911. godine. Sagradio ga je Lazar Dunđerski i poklonio ga u miraz svojoj ćerki Olgi Jovanović.
Po profesoru Mihalu Rapošu i kustosu vršačkog muzeja Feliksu Milekeru dvorac je sagrađen početkom 19 veka.  Po pisanju profesora Rapoša prvobitno naselje se usled poplava seli 1824. godine na današnju lokaciju bliže vlastelinskom dvorcu. Isti autor dalje navodi da je osnivač sela Ištvan Damaskin krajem 19.veka svoje imanje zajedno sa dvorcem, parkom, vinogradom, voćnjakom i šumom prodao za 960.000 zlatnika porodici Dunđerski. Voćnjaka i vinograda danas više nema, ali dvorac, park sa jezerom i šumom i dalje su tu. Bez obzira na vreme nastanka dvorca u Hajdučici ovo prelepo zdanje je neraskidivi deo prošlosti ovog mesta.
Još uvek su živi meštani koji se sećaju raskošnih balova koji su se organizovali u dvorcu. Bile su to upravo takve zabave kakve su se u to vreme organizovale na mnogim dvorcima austrougarske monarhije, uz mnogo jela, pića, klasičnu muziku, šetnje romantičnih parova stazama prelepih vrtova. Meštanima je pristup dvorcu bio najstrože zabranjen. Jedino što su mogli, bilo je da iz daljine posmatraju dolazak i odlazak kočija sa raznom gospodom.
Danas je park omiljeno šetalište svih meštana Hajdučice i okoline, jezero pretvoreno u bazen na koji leti  dolazi i po nekoliko stotina kupača iz svih mesta opštine, dvorac sedište Poljoprivrednog preduzeća "Hajdučica", ali i mesto venčanja mladih. 
Danas je u njemu administracija lokalonog poljoprivrednog dobra.

 plandiste-opstina.rs








Milan Belegišanin 


je u svojoj knjizi Kamen u žitu – Zamkovi i dvorci Vojvodine
(ilustrovane priče i legende), napisao o Hajdučičkom dvorcu:

„Zgrada zamka Hajdučice je iz 1880- tih godina. 
Vlasnik, Lazar Dunđerski je odlučio da se zamak sagradi u klasicističkom maniru. 
Tvrdi se da je park zamka najlepši od svih parkova koji su građeni uz zamkove Vojvodine. Pomalo podseća na negovane prste pedesetogodišnje grofice, na kojoj nema mnogo nakita, ali ni bora. Na toj ruci parku, dominira varka mladosti. 
Na ulazu u park, na kori hrasta Lužnjaka, iznikla je džinovska pečurka Ludaja, za koju se govorilo da stvara hlad, koji je opasniji od orahove senke i da onaj koji pređe rubove senke džinovske pečurke gubi sposobnost da sanja. 
Ova pečurka deli park zamka od travnjaka koji vodi sve do pompeznog stepeništa i upadljivog trema zamka. 
Hrast i pečurka podsećaju na stražara došlog iz neke zemlje divova, koji ne dozvoljava uspomenama da odu.  
Na izlazu iz parka nalazi se ćutljivo jezero koje je večito bistro. Iako se ne nalazi na trusnom području, po neki put, u noćima bez mesečine, voda se iz čista mira uzburka. 
Na poziv vlasnika zamka, iz daleke ruske stepe, došao je slikar,  koji se zvao Jatan, da bi naslikao nekoliko slika za salon prelepog zamka Dunđerskih.   
Hajdučica je delovala na slikara  umirujuće i mislio je da će posao  brzo privesti kraju. Čak je i novac dobio unapred. 
Zamak se nalazio na kraju sela, gde se i danas nalazi, tako da je umetnik bio okružen potpunim mirom. 
Prva dva meseca se samo šetao parkom, diveći se kori moćnih hrastova, gledajući sa strahopoštovanjem pečurku, i ponekad se kupajući u jezeru. 
 No, prošlo je tri godine, a slikar nikako da prikupi inspiraciju i da krene sa radom. Svaki put kad bi uzeo kičicu,  ruka mu je otežavala, a na oči mu se navlačila mrena.   
Srce mu se praznilo, a čelo rosilo strahom i znojem. 
Jedne je noći usnio kako se šeta pored jezera. Iznenada, začu glas: 
  „U meni je skupljena  sva lepota prirode. Zamoči četkicu u moju vodu, i stvorićeš najdivnije prelive boja. Inspiracija će ti biti nepresušna. Na mojoj površini i u mom dnu, spavaju duga i zvezde. Kroz moje kapi dišu oblaci, a kroz talase moje vode izranja belo golubije krilo. Sve to iskustvo prirode će biti tvoje, samo mi moraš obećati da ćeš mi pokloniti sve ono što ćeš sanjati od iduće noći pa do kraja života, ti i dve generacije tvojih potomaka.„ 

  


 Hajdučičko jezero


Usnuli slikar odmah na ovo pristade.   
Sutradan ujutru, kada se probudio, Jatan krenu ka jezeru noseći sa sobom štafelaj. Žureći kroz šumu parka, onako zamišljen, nije primetio da je prošao ispod džinovske pečurke, zdrobivši nekoliko listova u njenoj hladovini. Stigavši do jezera, zamočio je  kičicu u vodu, i dogodi se čudo- počeše da se stvaraju prekrasne slike. Imao je utisak da mu neko drugi vodi ruku. Ne samo što su oblici i  boje na štafelaju odisale belim golubijim krilima, nego se čuo i lepet tih krila.   
Jatanove septembarske šume, ne samo da su imale sve jarke boje Miholjskog leta, nego je između okvira štafelaja dopirao miris prve truleži lagano umirućeg lišća. 
 Platna slikara su postala magija boja koja je mogla da se čuju i omiriše. Ali,  od tada je slikar izgubio svoje snove. U prvo vreme mu to  nije smetalo, pošto je to tumačio svojim dobrim zdravljem. Mislio je  mnogo radi, pa se umara, a zatim  upada u  tvrd, zdrav san bez snova.  
 No, kako je vreme prolazilo, počeo je da shvata, da ukoliko u snu ne sanja, tada u to vreme i ne živi. San bez snova je izgubljeno vreme.   
Uvideo je da je dao prevelik zalogaj  jezeru. Trampio je za nekoliko slika poveći deo, ne samo svog već i deo života svojih sinova i unuka.  
Nakon svega  toga, naglo  ostareli slikar je brzo napustio Hajdučicu, kao da beži od nečega.… 
A jezero, bremenito snovima tri generacije, poneki put biva uzburkano, a poneki put biva kao staklo. U prvom slučaju se čini da se iz vodenih lukova izviru  neki čudni oblici,  koji kao da su izašli iz noćne more nekog nesrećnika, dok se, kada je voda jezera mirna, u njoj se mogu videti prekrasne slike dalekih predela koji su puni rike jelena i neke čednosti koja kaplje sa Hrastova, Breza, Vrba i Topola. Tada se iz dubine jezera začuje lovački rog - jezero sanja tuđi trampljeni san... 
U unutrašnjosti zgrade zamka nalazi se soba sa ogledalima u kojoj se čuva deo nameštaja Lazara Dunđerskog, onih nekoliko završenih Jatanovih slika i jedan krevet. Za ovaj krevet se tvrdi da je Jatanov i da je u njemu slikar počeo da gubi noći svoga života. To je širok, gostinski ležaj sa teškim pokrivačem koji ničim ne odudara od postelje koju biste ponudili dragom gostu ili starom prijatelju. 
Jedino što iznenađuje, to je uzglavlje na kome se mesto jastuka nalazi džinovska pečurka.“

photo :google.com

5 коментара:

  1. Opet si nam otkrila jedan dragulj.Drago mi je kad vidim kako ga lepo odrzavaju;)

    ОдговориИзбриши
  2. Izgleda kao predivno mesto, nisam ovde bila nažalost, ali bih na proleće mogla da ispravim grešku :)

    ОдговориИзбриши
  3. Zaboravih:Kod mene na blogu ej nagradna igar do 23 Novembra.Dobrodosli su svi.:)

    ОдговориИзбриши
  4. Baš lepo izgleda,a nisam ranije čula za ovo mesto:)

    ОдговориИзбриши
  5. Krasna istorijska prica, divne fotke!
    ...Sto ja volim 'Lale' (Vojvodjane)

    ОдговориИзбриши