уторак, 27. септембар 2011.

Jelena, žena koje nema...

*Odlomci*
Jelena, žena koje nema - Ivo Andrić





'Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili
mirisom. 

(Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog
jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg).

 Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao
da pita nekoga pred kapijom za moj stan. 

Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine
njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, 

toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući.
 Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde'....



'Dok je tako držala sklopljene oči, ja sam posmatrao njeno čelo, obraze i vrat. 
Oko njih je, kao letnja jara oko voćnih plodova,  
treptao neoivičen oreol močnog ali jedva vidljivog sjaja, 
i gubio
se na krajevima u pokrenutom i žitkom predelu koji brzina vožnje nosi, kida i rasipa u očima putnika'.

Tako smo, prelazeći prostor, dugo ćutali; 

ona po zakonu svoga bića i postanka,
 a ja u neizrecivoj slasti njenog prisustva, koja je rasla i prelivala se i odnosila sa sobom sve što se moglo
pomisliti ili reći.

Samo u jednom trenutku nisam mogao odoleti želji.

 Zaboravio sam se i prekinuo za sekund ćutanje, 
tek toliko koliko je trebalo da joj sa pola reči kažem kako sam neizmerno srećniji od svih ljudi na zemlji,
 koji svoj dan i svoju noć, svoj hleb i svoj log dele sa avetima,
 a ne kao ja,
 sa istinskom ženom savršenog bića i lika.
To je bilo dovoljno da žena, koja je za mene oličavala u sebi snagu i lepotu sveta, nestane kao priviđenje.
Prema meni se, u ritmu brzog voza, njihalo prazno'...

Moj odabir odlomaka - Jelena kroz godišnja doba


"Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra.
Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošcu.

 I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češca i življa.
 U maju retka i neredovita. 
U julu, avgustu gotovo svakodnevno. 
A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žed,
ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, 

pokriven pletivom sunca i senki od lišća.
Osećam je u sebi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa|".




"Tako prošle jeseni. Nastupio je kraj oktobra. Čini mi se da je bio poslednji dan toga meseca.
Već drugi dan kako duvaju neki vetrovi. Ne smiruju se ni noću, kao dželati koji imaju da se obračunaju sa cvećem, lišćem, grančicama. Prate ih neke stroge kiše kao njihovi pomagači. Na zapadnom nebu neko mračno crvenilo, koje ne sluti na dobro, stoji hladno i nepomično kao svedok daće sva ta krvnička rabota uništavanja, razvejavanja i sapiranja biti tačno izvršena".



"Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine, kad samci ljudi otkazuju pozive za
veče i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu samoću, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu, nadajući
se da će je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasti se i izići na neku radosnu čistinu".



"Neki dan sam odšetao izvan varoši. Zaustavio sam se na obali reke i sišao niz kamenito
korito do same vode, koja je tekla mutno - zelena i žustra.

 Zimska voda, jalovica, bez ribe, bez
insekta, bez pruta i lista, bez nagrizene voćke koju su ispustila negde deca pri kupanju, oštra i
nemilosrdna kao oružje. 

Šiprag go i rakite prozeble. Na drugoj obali, nepristupačnoj i kamenitoj,
razasuti borovi.  

Zimsko poslepodne, koje je uvek kraće i hladnije nego što čovek misli da će biti,
odjednom postade hladno i sivo. Diže se izdaleka vetar, glasnik sutona. Videh lepo kako se redom
povijaju pod njim borovi na protivnoj obali. Vetar koji mi se primicao dizao je sa borova, s krša i s
vode tanku senku, kao prašinu, i nosio je, kao sve gušći i tamniji talas, sve većom brzinom.
Najposle je, zgusnutu u lik i ispravljenu, snese pored mene. Kad bih samo neosetno pomaknuo
oboren pogled ulevo, uveren sam da bih ugledao Jeleninu ruku i kraj njenog sivog rukava. Ali ja to
neću nikad učiniti. Stojim oborenih očiju i ne mičem se, sav obuzet njenim neočekivanim prisustvom.
Eto, tako se javljala zimus. Tako se javila malopre, na prozoru, sa prolećnim vetrićem. Pod kakvim
vidom ću je još sresti? Kuda će me odvesti ovo priviđenje, draže od svega i opasnije od svake
opasnosti stvarnog života? Hoće li, kad za to vreme dođe, i nju položiti zajedno sa mnom u grob.. Ovog
trenutka mislim da će ona tada, kad ja i moja senka postanemo zanavek jedno, izleteti iz nje, kao
leptir iz čaure, i otići svetom da obilazi prozore živih. Tako sada mislim".



"Leto je godišnje doba kad je čovek najviše podložan proizvoljnoj igri živaca i kad se pogrešna
misao najlakše useli u nas i neobičnom snagom ustali na jednom određenom predmetu). Nije mi
jedno leto zamračilo to očekivanje Jeleninog pisma!

 U planini, kao i na moru".




"Sad je proleće. Opet proleće! Preda mnom je sto i osamdeset sunčanih dana. Čini mi se da su
mi pregršti pune nekih čudesnih zlatnika, svaki kao sunce. Svi su putevi otvoreni. Dah je slobodan".



"Ali, proleće je. Opet proleće. Bogat sam, miran. i mogu da čekam. Da, ničeg nije bilo i ničeg
nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u
svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetric. Sunčevih odblesaka na metalu
i u vodi, praznih sedišta u kupeima, ustalasanih povorki obasjanih lica u prolazu. Slutim i hiljade
drugih nepoznatih mogućnosti i prilika. Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje
nema. Samo da ne prestanem da je išcekujem"!



O putovanjima


"Neko je počeo da govori o putovanjima. Taj razgovor je prihvatilo celo društvo. Govorili su
svi, ponekad i po dvojica u isto vreme. Dobro vino koje su pili u malim, umerenim gutljajima
oživljavalo je razgovor.
- Volim da putujem! - rekao je odjednom, neočekivano i tiho, jedan mladić, ali sa osmehom u
kojem je bilo nšsto od prigušenog kliktanja i radosnog polaska.
Uzbudio me je taj mladićki osmejak i podstakao da i ja kažem nešto o putovanju, ali u sebi.
To je bio negovoreni monolog koji je, kao reka ponornica, nečujno tekao ispod njihovih glasnih
pričanja.
„A ko ne voli? Razgovarajte sa ženama i mladićima, pa ćete videti. Zagledajte u dno duše
starijim, smirenim ljudima, koji ne govore o svojim željama, i naći ćete istu strast, zamrlu, bez
nade na ostvarenje, ali živu i trajnu. Možda bi se moglo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o
njemu, kao svoj drugi, lepši, život. Ali ja, kad kažem da volim da putujem, imam za to stvaran i
naročit razlog. Jelena, koja se tako retko pojavljuje, na putovanjima je još ponajčešce pored mene.
Zato volim da putujem sam, i zato putujem često. Čim počne da zri leto, neka snaga, za koju ne
znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svetlosti, i ja
putujem, vozim se, plovim, letim. Drugim rečima, srećan sam, jer ne bih mogao kazati gde sam.

Dešava se da nam u stranom gradu, na povratku, ostane koji sat vremena između dva
voza, ili između voza i aviona, ili broda i voza. Ti sati imaju uvek naročitu boju i naročito mesto u
našem životu.
Brzo i zadihano idem iz ulice u ulicu, razgledam izloge, spomenike i zgrade, kao da ću moći
sve poneti u sećanju. Svraćam u radnje i kupujem sitnice, poklone koje ću poneti prijateljima kod
kuće. Uzbuđen sam kao da otimam od života, kradem od smrti. Nosim poklone za druge, a idem
pun radosti, kao da to mene sa svih strana darivaju nekim dragocenim predmetima i uz njih
pogledima i osmejcima koji vrede hiljadu puta više od predmeta. Prolazim nepoznatim gradom kao
raskošnim tuđim voćnjakom. Razgledam, pazarujem, izvinjavam se, zahvaljujem. A preda mnom je
stalno utvrdjen sat i  minut moga odlaska
Ni putovanja, izgleda, više ne pomažu. Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom,
pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po
gradu. A ono što bih, sa potajnom i nepriznavanom nadom u sebi, želeo da vidim - ne javlja se više
ni u snu. Jelene nema. Putovanja gube za mene draž i smisao".
*********************************************************************


O Andriću


Andrić je i majstor i reči i stila. Njegova proza je sačuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne traži stilski efekat u neobičnoj metafori ili u naglašenom izrazu. Sve se kod njega izražava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima „nepomućenost kristala“. Skladna i jednostavna rečenica, uverljivost i sugestivna estetska i misaona funkcionalnost pripovedačkih slika čine da Andrićevo delo predstavlja najsuptilniju umetničku vrednost koju naša književnost poseduje.
Neponovljivi Ivo Andrić,cenjeni nobelovac i osporavani književnik - u zavisnosti od vremena i političkih prilika dotične balkanske države.. Bez obzira na to što su mu neki zamerili zbog  nacionalističko - političkih priča, koje nisu bile sporne pre 'rata', a posle su postale sporne,ja se time ne bih bavila..  
U mom svetu, njegova rečenica je bila i ostala, neprevaziđena i neuporediva, a verujem i za većinu mojih školskih drugara. 
Mi - (moj razred), smo imali sreću da imamo u jednom periodu gimnazijskog školovanja profesorku koja je reći ću tako, književno, bila zaljubljena u Ivu Andrića. Tu svoju zaljubljenost je donekle prenela i na nas, svoje đake svojim nadahnutim pričama o njemu.. Nikad neću zaboraviti sa kakvim je žarom pričala o tome kako su ona i njene koleginice  trčale na prozor Fakulteta, sa koga će posmatrati zamišljenog  Andrića, koji se šetao do Kalemegdana - tačnije do Pobednika, svaki dan u isto vreme i istom putanjom kretanja - Hotel Moskva - ručak sa prijateljima uz slabu kafu i obavezan ratluk sa orasima, 
knjižara Prosveta u Knezu, SANU, Udruženje književnika u Francuskoj ulici, Kalemegdan,Tašmajdanski park..



njegova lična karta





Jelena, žena koje nema - pripovetka iz školske klupe...
Sigurna sam da se svako ko je pročitao ovu pripovetku morao zapitati - o kojoj to ženi Ivo  mašta, kakva ga je to nemoguća ljubav nadahnula ...
Različita tumačenja i mišljenja...


U knjizi  Sve žene Ive Andrića,Neđe Sipovca nalazim neke odgovore -


"Neku informaciju, nalazimo u jednoj studiji o "Andrićevim ženama",  i to - kod jednog savremenika koji se prevashodno bavio identifikacijom Jelene "žene koje nema", demistifikujući je i slikajući u njoj stvarnu devojku Poljakinju, koja nije uzvratila zaljubljenom bosanskom studentu u Krakovu. Autor romansirano - dokumentarne knjige o Jeleni iz Andrićevog stvarnog i imaginarnog života obaveštava nas o vezi Milica - Ivo, ali - šturo, nažalost. No, tvrdi ono što i mi tvrdimo: bila je to "od samog početka", eto tako, "velika i možemo slobodno reći prava 'grešna' ljubav". On to obrazlaže činjenicom da "nije bilo nimalo prijatno voleti ženu svoga ličnog i dobrog prijatelja". Verovatno zbog te "grešne veze", Vlatković, inače izvrstan poznavalac Andrićevih ženskih likova i ljubavnih veza, aludira na piščev zapis iz 1944. godine":


"Često mi se čini da sam gori i slabiji od poslednjeg među ljudima".






Dakle, to bi mogla biti ta žena - tuđa žena, koje nema... Mada, poznavaoci prilika tvrde da za
razliku od Jelene, Milica Babić nije našem piscu bila ništa više,  nego ljubav. Tačnije, nije mu, kao Jelena, bila književna inspiracija, niti junakinja nekog njegovog dela. Doduše, bila mu je najdraži - prvi i najdobronamerniji saradnik na književnim tekstovima.
Zato je treba pomenuti...






Milica Babić, pozorišna kostimografkinja i udovica inženjera Nenada Jovanovića. Upoznao ju je još u Berlinu, 1939. godine, ali se njome oženio tačno dvadeset godina kasnije, posle duge veze. Te godine je objavio i pripovetke "Panorama", "U zavadi sa svetom" i jedini predgovor koji je ikada za nekoga napisao, za knjigu Zuke Džumhura "Nekrolog jednoj čaršiji". 
Splitska učiteljica Maja Nižetić - Čulić, koja je sa svojim mužem Jerkom bila prijatelj Andriću još iz revolucionarnih dana, primetila je da se "on sa strahom i rodio, zato se i kasno oženio. Nije se usuđivao da uđe u taj deo života. I tako je živeo, sa jedne strane strah, a sa druge samoća". Dakle, veoma dugo je trajala ta zabranjena ljubav sa Milicom Babić, duže od bračne, ili - sasvim tačnije, kroz mnoge godine njenog braka sa Nenadom Jovanovićem, u čiju je intimu zalazio kao kućni prijatelj i mio gost. Venčali su se 27. septembra 1958. godine. Zavoleo je Milicu odmah po rođenju, tako bi se moglo reći kad se iščitaju njegova pisma, sva njegova udvaranja, izlivi ljubavi, lukavstva iskusnog ljubavnika i zaljubljenog "mandarina", i kako se potpisivao u praskozorje ozvaničenja veze sa dotle udatom suprugom svoga prijatelja i diplomatskog saradnika. Narodski rečeno, on se za svoju Milicu - udao. Naime, iz večnog podstanarstva zakletog neženje preselio se u "buržujski" stan bake Zorke i njene lepe kćeri Milice u rajskom centru srpskih dvorova, iz Prizrenske 9 u Proleterskih brigada 2/a, odnosno u Spomen - muzej, gde prebiva i posle zemaljske smrti.


photo:google.com

2 коментара:

  1. Meni se dopada ona njegova izreka(ako sma je dobro zapamtila)
    'Riječ je kao ćuprija, dobra spaja a loša razdvaja'
    Inace Knjigu sam citala..divno;)

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala na ovome - obozavam djela Ive Andrica!
    Sjecam se mog prvog citanja 'Cuprije na Drini'.
    Bila sam mnogo mlada (teenager) i njegov opis nabijanja covjeka na kolac me je tako slikovito dirnuo, da sam mucninu osjecala danima kad god bi se prisjetila odlomka. Nija uzalud dobio Nobelovu Nagradu!

    ОдговориИзбриши