Tvrđava...

    - „Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija“ - 
rekao je Meša Selimović o svojoj knjizi
<Tvrđava>

zato se ovoj knjizi vraćam po treći put, i na blogu beležim  

'vanvremenske' odlomke

 

 

 

* Odlomci *

...''Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.''...

...''Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je potrebna tačna riječ, zato je i tražiš, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije . Ako taj drugi želi da razumije.''...

...''Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti.''...

...'' Mula Ibrahim me savjetovao: - Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveća strast. I brani čovjeka od drugih ludosti. Svijet se može rušiti, a ti ćeš, nepomičan, buljiti u vodu. Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo ni buna ni nereda. Kažem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!''...

...''- Bez potrebe je mučio i sebe i nju - pobunila se Tijana. 

- Trebalo je da nađe ženu s kojom se neće nikada rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

- Ti bi otišla?

- Otišla bih.

- Zato što me ne voliš?

- Zato što te volim.

 Nije mi sasvim jasna ta ženska logika, ali sam znao da govori istinu.''...

...''Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Nikada: jedina konačnost.

Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati?''...

...''Sve je među ljudima zapetljano, i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv. 

(Očita je samo nepravda koja ponižava i ubija ljude, ali nji niko ne dira.)

E pa, u redu, pomislio sam vedro, večeras sam presudio sebi: nikad neću presuđivati nikome. I hvala Bogu. A ono što sam rekao, istina je. Doduše, istina gledana odozdo, ali kako bih drukčije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukčije. I tako, vrag je odnio, svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tuđa istina neistina, zabavnije se živi.''...

...'' Poznavao sam ovakve žene, dolazile su mojoj majci, uvijek vedre, zanimljive, sigurne, najuravnoteženija stvorenja na svijetu. Te obične mahalske žene su pronašle tajnu spokojstva, ne tražeći je. Sve ih raduje, ništa ne iznenađuje, ne žele nemoguće, dobre su dok im ne staneš na žulj, zubate ako ih povrijediš, ogovaraju ali ne zavide suviše, jezičave su ali će pomoći svakome u nevolji, znaju da je život težak ali ne plaču zbog toga, i uvijek će iščeprkati ponešto što je u njemu lijepo, a lijepo im je jednostavno, behar u bašti, kahva na brdu, svadbeno veselje u mahali, razgovori, dugi razgovori, kad sve govore odjednom, uglas, nejčešće pronalazeći u ljudima i stvarima ono što je smiješno.''...

...'' Proljeće, sunce, vedrina, misao bez težine.

Vedra misao srce obasja, vedra ni zbog čega, misao niočemu..''...

...'' - Volim mirise - rekao je.

- Brane nas od sirovog vonja. Oni su prava duša stvari. Čak i ljudska duša ima svoj miris.''...

...'' Vatra je besmislena i uništavajuća, baš kao i mržnja.''...

...''Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.''...

...'' Ljudi se u stvari boje, zato su surovi. Napad je odbrana koju naređuje opreznost, i tako nema lijeka surovosti, jer nema lijeka ljudskoj nesigurnosti.''...

...''Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na svijeće...

A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda i grđa.''...

...''Kažu, dovoljno je što mislimo. A čovjek osjeća potrebu ne samo da misli već i da kaže, čak i veću potrebu da kaže nego da misli. Rijeć je odliv suvišne krvi, rasterećenje od muke, privid slobode.''...

...''Prijateljstvo se ne stvara, ono nastaje, kao i ljubav''...

...''Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više. Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.''...

...''Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.''...

...''Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Možda se po tome veliki svijet razlikuje od nas. Ništa značajno se ne može učiniti javno. Javno se laže, javno se govore velike riječi, javno se pokazuje spoljni izgled, javno se vrši nasilje. Važne stvari, dobre ili rđave, čine se tajno, one se pripremaju dok mi slabašno spavamo, a kad se probudimo, čudimo se: odakle to najednom!''...

...'' Dolaze s lakim tovarom, vraćaju se otežali, s čitavim karavanom. Čudo je kako niko na položaju ne očuva poštenje. Ili se boje gužve i promjene, a valja živjeti i kad te smijene, ili je položaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene.''...

...''Pale su mi na um knjige, one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje, čovjek odabranih trenutaka. S tim živim čovjekom koga nema možeš razgovarati, možeš uživati, a ne moraš mu se ni zahvaliti. Možeš se s njim svađati, a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao.''...

...''Prilika stvara lopova. I lopov stvara priliku.''...

...''Da li je čovjek pošten ili nepošten, ako se časnim sredstvima služi za ružne ciljeve. I da li je pošten ili nepošten, ako se nečasnim sredstvima služi da ostvari časne ciljeve?''...

...''Svakome ću priznati pravo da me prevari osim prijatelju.''...

...'' Osim trgovaca, putuju samo uznemireni ljudi koji ne mogu da ostanu sami sa sobom, jure za novim slikama nepoznatog svijeta, koje nude svojim očima, ali im duša ostaje prazna. Šta ću tamo vidjeti, sreću ili rugobu? Sreće ne mogu prenijeti ni komadić, a tuđa rugoba me neće utješiti zbog one u kojoj živim.''...

...''Njegova mržnja prema zavičaju i prema ljudima, bila je samo povrijeđenost. A kada je misao o osveti izblijedela pred blizinom smrti,isplutala je sama od sebe njegova skrivena suština,
ljubav prema korijenu i čežnja za blizinom ljudi.

 U početku ljubav,

u životu mržnja, 

na kraju sećanje.''...

slike: Mersad Berber,
veoma poznat  umetnik iz Bosne, bio je jedan od najpoznatijih grafičara u svetu.
 (Bosanski Petrovac; 1. januar 1940. - Zagreb; 7. oktobar 2012.)
 akademski slikar iz Bosne i Hercegovine, slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Ljubljani 1963. godine, u klasi profesora Maksima Sedeja.
 Izlagao je od Londona do Tokija.


Govorio je da svoju inspiraciju najviše crpi iz "mističnog sveta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi".
 Govorio je da je Bosna sve što ima, da je to zemlja velike dobrote i velike mržnje, ali da nije bitno gde na kraju završe vaši ostaci, već duhovno nasleđe.

Derviš i smrt...

Derviš i smrt (1967),
knjiga koju sam tri puta pročitala u tri različita perioda svog života,

svaki put oduševljena i svaki put 

 podvlačila druge i nove rečenice.

Dovoljan dokaz, za mene, da je knjiga vanvremenska i veoma poučna ...

Mešu Selimović izuzetno cenim i divim se spisateljskom stilu koji su negovali Andrić i on, smatram ih neprevaziđenim i autentičnim piscima bosansko-hercegovačkog života.

Derviš i smrt, je najverovatnije životno ostvarenje Mešino.

 Delo duboke analize vlasti kroz njene sitne administartivne šrafove, uvek aktuelna promenljivost života
(čovek je čas žrtva, čas saučesnik), moralno istorijski vezan za jednu epohu i jedan svet,
roman političkog morala i nemorala, roman o uzvišenom prijateljstvu kao leku za sve rane i
 roman koji nas podseća na porodične svetinje kroz priču o braći koju je život rastavio na najtužniji mogući način.

Roman o čoveku, čiji se lik ogleda čak i u opisu reke, tekije, kasabe..

Ono što meni nisu rekli u školi (nisu znali ili namerno prećutali, ne znam), jeste podatak da je ovo Mešino iskreno delo, toliko iskreno da je pisano po motivu iz života, na sličan način mu je pogubljen brat, baš kao i brat glavnog junaka ovog romana.

''Decembra 1944. u vreme oslobođenja Tuzle Mešin pet godina stariji brat Šefkija, do rata ekonom u tuzlanskoj bolnici,poznat kao  pošten i čestit čovek, postavljen je za rukovodioca Odseka za raspolaganje zaplenjenom neprijateljskom imovinom. Među zaplenjenim stvarima nalazio se i jedan “solidan kućni nameštaj”. Kako je Šefkija očekivao dolazak svoje žene, Dese, a kuća im je bila potpuno opljačkana, smatrao je da ima pravo da je namesti. Uzeo je najpotrebnije komade nameštaja i za to je saznao štab Trećeg korpusa.Komandantje zatražio  da se “zbog pljačke narodne imovine, Šefkija Selimović uhapsi”. Naređenje je izvršeno, ali - šta dalje preduzeti? Posle konsultacija , odlučeno je da se uzme u obzir da potiče iz ugledne partizanske porodice i da bi najveća kazna bila raščinjavanje i slanje u jedinicu, kao običnog vojnika. Šefkija je prošao glavnom ulicom u Tuzli, neki borci su ga videli na slobodi i odmah su protestovali u štabu Korpusa. Nastale su ponovo konsultacije i odlučeno je da se Šefkija Selimović preda vojnom sudu.
Osuđen je na smrt zato što je uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice.
Bratu Meši iz zatvora je poručio, pred streljanje, da je nevin.
Nikad se nije saznalo gde je i kada streljan i sahranjen.
Treći brat Teufik, koji je bio u najužem rukovodstvu, znao je za bratovljevu dramu, ali nije mogao da utiče na njen tok. Bio je, istina, kažu savremenici, sasvim drugačiji od ostale braće: silnik, bahat, na oca.
Meša je došao kod Omera Gluhića, komandanta Tuzle, prijatelja iz predratnih dana, i zaplakao: “Streljan je Šefkija...” Bila je to užasna noć. Vremenom će ova trauma - streljanje brata - postati ono duhovno i moralno jezgro od koga je satkan jedan od najvećih naših posleratnih romana - knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu - “Derviš i smrt”.
Streljanje Šefkije Selimovića pogodilo je i mnoge Tuzlake. Jer, streljan je u isto vreme kada su likvidirani banditi. A Tuzlaci su ga smatrali za čestitog čoveka i odanog borca. Njegova smrt opteretiće celu porodicu Selimović. Mnogi Tuzlaci smatrali su da su Teufik i Meša mogli da ga spasu''...izvor

 

 

Odlomci

 

 

...'' Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad''...

...'' Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, čista, moja, miriše na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vijetar zimi, volim je i zato što je postala poznata zbog mene, i što zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi guču na krovu u rano jutro, kiša pada po ćeramidi, i šobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otiče drvenim olucima u noć što je zloslutna legla  na svijet, bojim se da se nikad neće dići a nadam se da će sunce uskoro svanuti, volim je i što sam zaštićen mirom mojih dveju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rječica je slična meni, bujna i plaha ponekad, a češće tiha, nečujna. Krivo mi je bilo kad su je zagadili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslušna i korisna, da kroz badanj tjera vodenični točak, a radovao se kad je nabujala, razrušila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukroćena melje žito''...

...''Gledao sam je doduše od samog susreta, iznenadila me ljepotom glatkog lica što se prosijavalo kroz tanku tkaninu, i stišavanom svjetlošću velikih očiju što su otkrivale vrelu naglost i teške sjenke u njoj. Ali to je bio letimičan pogled , uznemiren, nesiguran, u očekivanju onog što će ona reći, i više je govorio o meni nego o njoj''...

..''Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinjstva u zoru. Bez želje da se ima , bez mogućnosti da se potpuno doživi, bez snage da se ode. Ugodno je bilo gledati kako se love njene žive ruke, kako se zaboravljaju u igri, ugodno je bilo slušati je kako govori, ne, nije trebalo ništa da govori, dovoljno je bilo da postoji''...

...''Nije to bila strast, već možda gore od toga; uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle  sad da se javi''...

...''Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena noć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga''..

..''Šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i iskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska''...

...''Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i druge krajeve, i nosi vedru dušu otvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kad čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto''...

...''Naši ljudi žive mirno, a stradaju naglo''...

...''Udisao sam svježu majsku noć, mladu i iskričavu, volim proljeće, mislio sam, volim proljeće, neumoreno i neotežalo, budi nas vedrim i lakomislenim zovom da počnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi niču iz starih stabala, volim proljeće, vičem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grančicu, sokovi žubore njenim bezbrojnim žilicama, tok im osjećam, neka mi kroz jagodice pređu u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lišće na mojim dlanovima, da budem blagi miris voćkin, i njena tiha nebriga, nosiću ocvjetale ruke pred zadivljenim očima, pružaću ih kiši hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljećima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo početi sve iz početka.''...

...''Kako neki ljudi mogu da kažu sve što hoće, i možeš da promiš ili ne primiš, ostaješ miran. A neki u jednu riječ unesu sebe, i odjednom se sve zažari, niko ne ostaje miran. Osjetimo da se nešto važno dešava. To više nije razgovor..
Već spremnost da se sve baci na lomaču''...

...''Opasna je i teška blizina moćnih''...

...''A eto, sjetio sam se. Možda zato što je dan bio određen za sjećanje, ili što sam i onda bio na životnom raskršću kao i sad''...

...''Smijao se, sklanjanjući mintan, čizme, oružje, kako se navikao na nered po hanovima, pa primjeti tek kad pogleda tuđim očima, kad neko dođe. A ja sam siguran da je takav oduvjek, to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarušene. I rekao sam mu to, u šali, da je baš lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je šalu, sa smijehom: tačno, uvijek je bio nemaran, iako ponekad poštuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeća potrebu za njim, ne misli o tome više. Jednom u životu se čak i trudio vršeći nasilje nad sobom, uzalud. Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne poštuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema smisla za vlast ni nad čim. U stvari, reda se malo i plaši, red je konačnost, tvrdi zakon, umanjivanje broja mogućih životnih oblika, lažno uvjerenje da vladamo životom, a život se sve više otima, sve nam više izmiče što ga više stežemo''...

...''Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bi bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije''...

...''Misli na nju mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati , uljepšanu željama s dalekih putovanja, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?''...

...''Koračao sam tihom obalom, slušajući hod riječice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen moćni život stišavaju čovjeka možda baš zato  što su ravnodušni prema njemu. Ali rijeka mi nije pomogla, moji hukovi su bili jači''...

...''Šta je prava ljudska misao?

-Koja se obično nikome ne govori''...

..''Ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati''...

...''Ne znam da li su me ranjiva mesta boljela i do tada, a ja nisam bio svjestan, ili su se pritajila pred onim što je presudnije. Sad su se javila, jer je došlo vrijeme da zabole, ili se tijelo pobunilo protiv zaboravljanja i podsjetilo me na sebe''...

...''To nisu događaji, već raspoloženja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, nečiji smijeh  u sunčano jutro, odsjaj mjeseca na tihoj rijeci, čvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te čestice bivšeg života, niti sam znao zašto su se zadržale toliko vremena. Je li moguće da su  značile mnogo nekad, zato su se i upile u pamćenje, pa se zaturile, kao stare igračke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i olupine. Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam šta sam u tom kršu''...

...''Cijenim nova prijateljstva, ona su ljubav koja nam je uvijek potrebna, ali stara prijateljstva su više nego ljubav, jer su dio nas samih. Ti i ja smo srasli, kao dvije biljke, oštetile bi se obadvije kad bi se odvojile, žile su nam isprepletane, i grane''...

...'' Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme - rekao je, paleći se.
-Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost , umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću  koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad  sve dok se ne boji da započinje''...

..''Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu''..

...''Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati  ni tražiti joj razlog''...

...''Poštujem ljude koji i u nesreći ostaju plemeniti''...

...''Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo:

priče o životu, a ljepše od života''...

...''Čim bi zažuborio njegov tihi glas, noć bi postala manje pusta. Gradio  je između mene i sebe most od paučine, most od riječi, lepršale  su iznad nas, u luku, izvirale i uvirale, on je izvor, ja ušće''...

..''Neki su gluhi za tuđe  riječi, oni su nesreća i sebi i drugima. Ali uvijek treba pokušati. Pitaćeš: zašto?
 Nizašto, da bude manje gluho i pusto''...

...''Znam, obojica smo vezani za njega, ti više, po krvi i po očinstvu, ja po prijateljstvu, jačem od svega  što čovjek može bez grijeha osjećati''...

...''Ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi, s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih sljedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino  susretati''..

...''A on je neobičan kao i uvijek, odbijajući carigradsku surovost ,počeo sve više da misli na svoju kasabu, i da njen tihi život suprotstavlja ovom uzburkanom. Rugali su mu se, prezrivo govorili o tom zabačenom zaostalom vilajetu.
-O čemu to govorite?-pitao je začuđeno. Na sahat hoda odavde postoji zaostali vilajet kakav je teško i zamisliti. Tu, pored vas, nedaleko od ovog vizantijskog sjaja i bogatstva koje se sakuplja iz cijelog carstva, žive vaša vlastita braća kao prosjaci. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
Vi ste bezobzirni iz bjesa. Ko je onda zaostao?''...

 ...''Šta smo to mi, lude, nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo''...

...''Pametni su ovi naši ljudi - rekao mi je jednom - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi;  ne liče na junake,a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ninašto, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita dela a pamti ih kroz mnoge pasuse, živi inatom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega toga, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kapija, a sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim. Hiljadu zamerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio''...

....''Bez te tačke, za koju si vezan, ne bi volio ni drugi svijet, ne bi imao kud da odeš jer ne bi bio nigdje''..

...''Hej, viknem bez glasa i sjednem u šumarak između rijeke i puta, između života i smrti. Nikoga nema, niko ne prolazi ovom udolicom između dva sela, ljudi su na njivama i oko kuća, samoća me ugodno boli, vlaga proljetnje zemlje, na topole slijeću gugutke, u plićaku se kupaju golubovi, rašepurenih krila, prskajući oko sebe zelene i crvene kapljice, daleko negdje čalaka troma klepetuša .Poznat kraj, poznate boje, poznati zvuci; gledam oko sebe: moje, mirišem: moje, slušam:moje.. Žudio sam da dođem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je želja nalazila pravac, i evo me ovdje sam, nema čuda kome sam se nadao, ali je dobro, ali je lijepo, ali je tiho.Tiho, kao u snu, tiho, kao u prezdravljanju. Dodirnem dlanom mekanu travu, tek izraslu , nježnu kao dječija koža, i zaboravim na probuđenu zemlju. Mislio sam na zavičaj, na rodnu kuću, žureći ovamo, i na nju, ponekad. Sad sam mislio samo na nju''...

...''Čekala je i kad je čula, čekala bi još, bogzna dokle. Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora ,da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti; došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo,j er neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli zauvjek.''...

...''Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na drugima čekalo''...

fotografije su scene iz istoimenog filma, koji ako niste, možete pogledati ovde