недеља, 7. април 2013.

Meka duša Juga...






 Ovog vikenda zahvaljujući jednoj knjizi,
 čitalački vremeplov me je odveo u XVIII i XIX vek 
na sam jug naše lepe zemlje 
u Vranje, 
koje je među glavnim akterima ove priče, 
a u opisano vreme u sastavu  Otomanske imperije.







 ''Meka duša Juga'',
 roman primamljivog  naslova je porodična saga koja prati živote spisateljičinih predaka  iz Vranja -
od deda Mladena, preko  njegovih sinova Mladenovića, uglavnom 'Čorbadžija'  trgovaca ćerpičem, potonjih vlasnika hamama u Vranju, sve do 1910. godine. 

Mladenoviće je život vodio opasnim trgovačkim putevima do Soluna i Carigrada a ponekad i do ciganskih mahala u Borinom Vranju.
Svega je tu bilo, kao na filmskom platnu od  'Smeške do Plačke', 
tuča, razmirica, porodičnih trzavica, kavgi sa Turcima, venčanja, sahrana i rođenja, 
đulova koji su najbolje rasli samo na jednom mestu u dvorištu, komičnih situacija, ludila,
smeha  i  suza.
Roman je podeljen u pet celina u okviru kojih su 34 poglavlja. Svako može da se čita i kao izdvojena priča ali su deo kompletnog mozaika kad se čitaju povezano.
 Posebna vrednost ovog   romana je što  čitaocu pruža  uvid u obrede i običaje starog Vranja kroz veliki broj likova na svega 166 strana. Roman je  pisan književnim govorom ali su svi dijalozi na vranjanskom dijalektu (na jeziku 'zavičaja').
Jezik zavičaja je nešto najlepše. Svaki dijalektizam obogaćuje jedan jezik, i baš divno zvuče neke rečenice pune dijalekatskih reči . Neke odlomke sam glasno čitala sa uživanjem, jer je veoma blizak meni  najdražem prizrensko-timočkom dijalektu, sa primesama niškog i kruševačkog, sa arhaizmima i turcizmima, a moj četvorogodišnji sin me je gledao i slušao pažljivo pokušavajući da shvati bar nešto. Naučiću ga i da razume, ima dana...
Naravno da je važno kako je knjiga napisana, i što se ove knjige tiče, tu nema polemike - odlično, ali su mi nekako posebno vredne knjige koje kao ''Meka duša juga'' pišu o ljudima koji su stvarno živeli, naročito ako kroz njih uz glavnu priču saznajemo nešto i o vremenu u kom su živeli, kulturi, političkim prilikama.
''Meka duša Juga''   je  knjiga kojom spisateljica od zaborava spašava usmenu priču svojih roditelja, oboje profesora istorije koji su   svoje priče i sećanja  na priče predaka upotpunili i  istorijskim podacima, 
ali i  otima od zaborava i interesantne vranjanske običaje, anegdote, jezik 
i ostavlja ih na poklon 
budućim pokolenjima.


Milja Lukić
O autoru: 

Milja Lukić je rođena u Kragujevcu, 
 profesor svetske književnosti i ruskog jezika,
majka,
 lektor, prevodilac, 
 autor knjiga: “Iza brda” (izdavač KD Sveti Sava)
kreator ''Miljinog kuvara'' koji možete kupiti na kioscima jednom mesečno,
sa divnim receptima (Slovo pres),
autor zanimljivog bloga 
sa tematikom od “opismenjavanja”  
do svakodnevnih tema i  zapažanja 
- bloger,  spisateljica



      


 Pre nego što prepišem i podelim neke meni interesantne odlomke iz ove lepe knjige koju vam preporučujem,

da si pustimo Stanišu Stošića (Zbog tebe mome ubava) i da si popijemo po jedno kahve,
 pa da si gledamo poso ;)




Vranje, hanumluk




 *Odlomci*


Александра Утвић: Народна ношња из Топличког округа, преузето са
saborsrba.com

...''Tek tokom prve dve decenije 19. veka Srpkinje i Turkinje počele se bitno različito da se oblače. Do tog doba, i jedne i druge nosile su šalvare, tanke košulje od platna, jeleke i marame. Razlika se ogledala jedino u tome što su Turkinje nosile zar kad izađu na ulicu i imale potpuno pokrivene grudi. Srpkinje bi otkopčale po neko dugme na dekolteu, a i ako bi bile zakopčane do grla, grudi su lako mogle da se naslute ispod laganog, paperjastog platna košulje. I jeleci su bili drugačije vezeni, svaki po svom fokloru. I to je bilo sve. Bitnije razlike nastale su tek posle Drugog ustanka, kad su srpske žene počele da nose suknje i preko njih bolero sa zvonastim rukavima, karakterističnim za libade.....
....Umesto kika koje su se devojkama slobodno spuštale niz leđa, udate žene bi kiku splele oko glave. Mlađe žene su stavljale i cvetić u takvu punđu, najčešće bosiljak koji je širio prijatan miris. Struka bosiljka nisu se odricale ni starije, ali bi ga one zadnule u prorez između grudi.''...


...''Roditelji su najnežniji prema najneposlušnijoj deci i prema njima imaju specijalan stav, pun razumevanja i pravdanja za sve što su loše učinili. Ni njihova majka nije bila izuzetak, pa je samo njega nutkala da jede, oduševljavala bi se njegovom pameću, bodrila ga u idejama koje bi onako usput izneo pred braću... Govorila je da ''najpametniji uvek najgore prođe'' i da se ''tuga uvek zakači za onog koj si ima najbolju dušu.''...



...''Kosa joj je bila gusta a ten svetao i čist. Pre je bila interesantna nego lepa, ali mlade godine čine svoje. Kad prođe vreme, na licu počnu da se ocrtavaju karakterne osobine, pa je u zrelim godinama podsećala na sasušenu mušmulu na čijem se licu jasno videlo da je zlobna i ogorčena.''...




...''Moja glava i srce, toj si je Manda. Ciganka golema ko bure, puši ko furuna i ima si u glavu sve što treba. Ima si i sve moje, osim dukati. A dukati, nesu ni važni. Ako gi ima, ima gi, ako gi nema, pa što? Nema gi, a i dalje se živuje ko da gi pa ima. Na isto mu dođe. I dalje na mene mi se dopada isto što i pre, i dalje si mrzim i pre što sam mrzeja. Ss dukati mogu da si kupim kuću, al da je nemam.''....


...''Taske se skidala celu noć, sve do zore, i još uvek nije bila gola.
-Jelek, jeleče, jelečići malečki, pa još manji i najmalečki, košulja, pa ispod njuma još dve-tri, iste takve, pa fustan, fustančići, šalvare, šalvarčići, jedne, druge, treće gaće...-
tako se po Vranju opisivala njihova prva bračna noć i svi su se smejali.''...




...'' Muzika je trajala bez prekida. Repertoar - prvo stare srpske pesme, pa onda sve brži ritam i na kraju, kad se više ne zna od veselja kakav je kome položaj, pevale su se i čisto ciganske pesme koje su bile ili preterano vesele ili preterano tućne. Muzika cigana nije imala sredinu, sve je bilo prenaglašeno, i tuga i radost. Ako je ljubav u pitanju, na kraju mora da bude najmanje jedan mrtav; ako je nešto lepo, onda se od sreće poludi. Igrali su se i čočeci i oro, ali su čočeci bili samo za siromašniju rodbinu, dok su se straiji boljestojeći hvatali u oro, pa i to nekako kruto, po njihovom mišljenju dostojanstveno i sporo.''...








za ilustraciju su mi poslužile razglednice starog Vranja i njegovi simboli 
Bora Stanković, Koštana, turski hamam, Pašin konak




10 коментара:

  1. Zvuci primamljivo...Sjecam se Kostane i prizora iz Vranja...

    ОдговориИзбриши
  2. Jao, Miljina knjiga <3
    Priznaj da si bar malo mislila na mene dok si ovo pisala :)
    A i ova Stanisina najdraza...

    Golem pozdrav iz Vranje!!!

    ОдговориИзбриши
  3. Vranje je prelep grad, nadam se da ću ga ponovo posetiti, a ova knjiga odražava njegov duh. Svakako ide na moju listu knjiga za preporuku :-)

    ОдговориИзбриши
  4. Predivno

    http://mypersonalclosetbysamra.blogspot.com/

    ОдговориИзбриши
  5. Meka je,more,meka duša Juga...
    Golem pozdrav za te i dve mome iz Vranja!:)

    ОдговориИзбриши
  6. Lijepo si nam dočarala atmosferu nekih prošlih vremena.

    ОдговориИзбриши
  7. Draga Tina, kako je moguće da nisam znala za ovaj prikaz? Hvala ti veliko!
    A i prikaz je zaista odličan - ušla si i u atmosferu i u vreme.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala, bilo mi je veliko zadovoljvstvo da preporučim ovu divnu knjigu. :)
      Srdačan pozdrav iz Kragujevca.

      Избриши