среда, 30. октобар 2013.

''Peto carstvo'' u Kruševcu gradu - izložba skica, crteža i kostima Olje Ivanjicki za Monu...





Povodom obeležavanja 14.oktobra – Dana oslobođenja Kruševca, u organizaciji Narodnog muzeja Kruševca, Fonda Olge Olje Ivanjicki i Modne kuće MONA,  početkom oktobra 2013. godine u Kruševcu je otvorena izložba skica, crteža i kostima, najpoznatije srpske slikarke dvadesetog veka, Olje Ivanjicki
 pod nazivom „Peto Carstvo“.
Odakle ovaj naziv, jednom je Olja objasnila:

“Saznajem da je Hegel istoriju čovečanstva podelio na četiri carstva – orijentalno, grčko,rimsko i germansko. Bilo je više nego čudno da odonda nema nijednog novog carstva, jer uslov carstva je ideja slobode koja se plaća krvlju i žrtvom i onaj ko je dao najveću žrtvu ima pravo na umsko carstvo. Pitala sam zar nema nijednog  carstva od tog 18. veka. Shvatila sam da ovaj prostor ima pravo na PETO CARSTVO. Dato je najviše žrtava  u krvi i za slobodu i to se radi oduvek , skoro do današnjih dana. A posle najveće žrtve dolazi do vibracije univerzalnog polja inteligencije, tj. stvaranja superstring polja. Onda nastupa imperija uma – PETO CARSTVO. Imamo pravo na Peto umsko istorijsko  carstvo.
A onda sam  tiho , bez velike pompe i najave poslala u svet tu poruku preko mojih crteža i grafika, na stotine, koje su sve nosile jedan skromni naslov  ”Peto carstvo i beogradska škola mišljenja”.
To je brend koji nam niko ne može oduzeti na koji mi imamo pravo. Srbija ima pravo da ima jedan intelektualni brend…” (Olja Ivanjicki, Politika ,2007)

........................................................

Svoje viđenje  Petog Carstva u  ovoj kolekciji,  Olga Olja Ivanjicki, slikarka, vajarka, arhitekta, dizajner, mislilac i pesnikinja, prikazala je kroz šest istorijskih segmenata kroz 69 skica, crteže, 42 fotografije i kostime koji su po njima rađeni i premijerno prikazani neposredno pre nego što se preselila se u carstvo duha 24. juna 2009.
Tada 2009. u Beogradu ih nisam mogla pogledati, mada sam nameravala, jer sam bila u porodilištu, :) ali zato mi se posle par godina ukazala prilika i razlog više da posetim moj rodni grad - Kruševac.


revija za Monu,  umetnička kolekcija


Izložba adekvatno medijski propraćena u Kruševcu, osoblje muzeja veoma ljubazno, nasmejano.
Jednom rečju - zadovoljstvo.


Dušanova carska Srbija, Lazareva Srbija, vladarske odore, krzna, dijademe, porodični grbovi, dijademe, crvena i purpurna, kraljevsko plava i zlatna, kristali...
Srpski ratnici kako ih je videla Olja - Miloš Obilić, Kosančić Ivan, Toplica Milan, braća Jugovići..
Posebni nadahnuće su joj bili Kosovo i božuri. Ptica kos, po narodnom verovanju, zloslutnica, oličenje demonskih sila, koju je Olja predstavila kroz crne kostime sa perjem, kristalima i crveni božur kroz haljine u formi stilizovanog cveta, koji je po našoj mitologiji crven jer je nikao na Kosovu, od krvi palih junaka.


Saradnici na realizaciji kolekcije “Carstvo”  su bili kreatori Mone – Kristina Gajić i Ana Leković koja je autor tašni.Tašne  za kolekciju Carstvo predstavljaju neobičan spoj savremenih elemenata oplemenjenih  motivima sa fresaka srpskih manastira. Dakle, ''freske, Vizantija'' na torbama i odeći nekoliko godina pre D&G...

Sem ''carske'' Srbije možete se kostimima i skicama ''teleportovati'' u neka druga vremena, posetiti ruski dvor, pogledati kako je videla Puškina, rusku aristokratiju, Njegoša, vladiku Danila Petrovića, Nikolu Teslu, Saru Bernard i Mata Hari na balu kod Tesle i mnoge druge njoj zanimljive ličnosti.






galaktičko ljubičasta boja za uvod, Olja je tako često koristila, nekako sam sigurna  da je volela...


...''Nikola Tesla je toliko veliki u svojoj ideji za dobrobit čovečanstva, koje to nimalo nije iskoristilo, jer možda je došla pre vremena, kao i mnoge druge ideje, da sve što možemo je da ga se sećamo, da ga poštujemo, volimo ga i divimo mu se kao da je među nama i  sada.''... Olja o Nikoli Tesli





Nikola Tesla, Mata Hari



Marlen Ditrih



ruski dvor

kostimi ruske carske dame

Puškin


Njegoš

Vladika Danilo Petrović





 Najlepši deo izožbe
srednjevekovna Srbija - kostimi i crteži






prelepi detalji na carskim haljinama

ovoj sam se vraćala nekoliko puta, kakvi detalji, kakva energija

Car Dušan



Lazar i Milica Hrebeljanović

Anđeo Novog Doba

kostim za Milicu Hrebeljanović

kosovska inspiracija - junak Jugović i kostimirani ''kos''

kosovske '' ptice''




Olja je, kažu, umela da slika u zanosu po 20 sati bez prestanka, da ne bi pokvarila čaroliju nastajanja slike. Govorila je da nijedan dan nije vredan ako je bez crte, ili bez reči, i zato je uvek nešto radila - slikala ili crtala ili pisala ili vajala.
Kažu da je volela da joj neko čita satima dok  ona slika, i to bi onda bile njene izabrane knjige o istoriji sveta, o tajnama, o misterijama, vanzemaljcima, novim dimenzijama. Onda bi ona na taj način  u svoje slike ''utkala'' neku enigmu iz pročitane knjige, nečiji lik bi jasnije videla, otkrivala bi tajne u naznakama. 
Olja je svojim slikama pokazala da umetnost može sve.
Bila je  nekako posebna. Išla je mnogo ispred svog vremena i zato njeno vreme i vreme razumevanja i divljenja njenim slikama tek dolazi. Zahvaljujući ljudima koji je nisu zaboravili, prvenstveno Fondu, Moni, Narodnom Muzeju Kruševac koji je prepoznao potrebu građana da gledaju njene slike, grafike, kostime, bilo šta u čemu je Olja učestvovala, mogli smo da uživamo u ovoj izložbi u Kruševcu.
 Imala sam utisak da su neki kostimi i slike ''carske'' Srbije, posebno Hrebeljanovići, uvek i bili ovde (mada dobro znam da nisu), ali to je onaj osećaj kad se oseti duh pripadanja nekog predmeta nekom prostoru i to se ne može adekvatno izraziti rečima. A možda i ne treba..
Čarolija potpunog poklapanja... 
Kao u snu...
U kojoj se uživa u tišini...




петак, 18. октобар 2013.

Jelena i sultan - Debora Fernbek...




Proteklih meseci nešto nisam imala mnogo sreće sa knjigama, ne da ih  nisam čitala, nego sam svakoj nalazila razne mane, ali sam se ipak zainatila - svaku  pročitam do kraja. 


Danas ću podeliti sa vama neka moja čitalačka zapažanja vezana za knjigu ''Jelena i sultan'', Debore Fernbak.
Iako sam joj našla neke mane, ipak bih je preporučila za čitanje, jer je fabula  jako dobro razvijena i prosto jedva čekaš da čitaš dalje da što pre vidiš šta će se sve dešavati. I da, kraj je baš zanimljiv.

E sad, zašto sam se ja nervirala dok sam čitala:
- neke nedopustive sitnice (po mom skromnom mišljenju), ne znam da li je do autora ili ekipe prevodilaca sa engleskog na srpski, uglavnom, reći da Istanbul gleda na okean!?! (odmah pomislih da je autor iz Amerike, pa mu je sve okean) i tako neki neverovatni opisi jednog lekara iz Srbije u 16. veku, koji tek možda odgovaraju  19. veku...

S druge strane, primetno je i poznavanje nekih naših  običaja, navika, nacionalne hrane i pića, tako da sam na kraju zaključila da je možda ipak bio previše slobodan prevod.

Zatim, meni je smetalo stalno pominjanje godina, a knjiga nije pisana po istorijskim izvorima. Pretpostavljam da ''zapadnom'' čitaocu neki detalji ne smetaju, jer ne poznaju našu istoriju, ali nama iz Srbije ''bodu oči''.  S obzirom da su glavni likovi Jelena i Dušan, mladi verenici iz jednog sela iz Srbije, koje Turci odvode kao ''danak u krvi''...  Ona završava u sultanovom haremu i rođenjem sina postaje njegova zakonita žena, dok mladi Dušan, ne mogavši da je se odrekne, već sledeće godine se dobrovoljno  javlja Turcima i odlazi kao janjičar.
Zaplet nastaje Dušanovim vrtoglavim uspesima i on vremenom postaje sultanova desna ruka. 
Šta će se desiti kad sultan bude saznao da su njegova voljena žena i njegov prvi čovek od poverenja, tj. veliki vezir Srbi, iz istog sela, koji su se kao deca jedno drugom obećali, i nikada nisu prestali da se vole, moraćete samo da pretpostavite dok ne pročitate ovu neobičnu ljubavnu priču.







Odlomci


(''danak u krvi'' srpskih dečaka)


..''Potražio je pogledom njegove roditelje u gunguli i video da i njegov otac čini isto što i svi drugi. Vladao je opšti metež dok su očajni roditelji vukli sinove za rukave pokušavajući da im prenesu celovekovnu nežnost u preostalim minutima. Bilo je razlike između roditelja koji su prevalili najduži put, od udaljenih, siromašnih planinskih sela, u prljavoj i iscepanoj odeći. Njihovi momci bili su bosi. Izgledali su smrznuto i smireno, a kada su im vojnici razdelili hleb i supu, jeli su halapljivo. Lica su im bila puna gorke pomirenosti sa sudbinom usled odluke zasnovane samo na metrijalnoj situaciji, donete mesecima ranije. Da li će njihova deca ikad oprostiti onima koji su ih doneli na svet, obasipali poljupcima i onda odbaciti? 
Obreli su se pred kadijom i Dušan se poklonio kako su mu rekli. Kadija je pročitao njegovo ime, očevu adresu i zanimanje. Vojnik je osmotrio Dušana. Dok ga je odmeravao od glave do pete, Mihajlo je toliko jako stegao Ivanu ruku, da je Ivan morao da se ujede za jezik da ne bi vrisnuo. Čekali su možda samo nekoliko sekundi, ali je delovalo kao ceo život, a onda je vojnik istupio i blagim klimanjem glave zapečatio Dušanovu sudbinu.
Tiho kukanje probilo se negde iz skupine ljudi koji su gledali silovanje sopstvene zajednice. Umesto olakšanja, Dušan se osećao poraženo. Stajao je skamenjeno, kao posmatrač ubistva i osećao goruću nemoć. Sa žudnjom je gledao u mač koji je labavo visio vojniku o boku i borio se protiv strasne želje da ga zgrabi i sve ih pobije, čime bi vratio momke u šuplja naručja njihovih majki i obezbedio svoju osvetu. Odjednom je nastao metež iza njih. Jedna žena se probila kroz redove i trčala vrišteći prema kapetanu. Pala je na kolena pred njim stežući mu čizme i kumila ga da skine njenog sina sa spiska. Dušan je osetio kako se otac krutio pored njega. Kapetan pogleda pred noge i licem mu pređe razdraženi izraz. Odmah je istupio vojnik nižeg ranga i isukao mač, dok je njeno zapomaganje ispunjavalo sada muklu tišinu. Zgrabio je ženu za kosu jednom rukom, a drugom stegao držalju mača, ali je onda pogledao u kapetana i stao nepomično kao grabljivica razotkrivena ubistvom, te ju je pustio. Kapetan je lagano čučnuo, čvrsto je uhvatio oko ruke i podigao na noge. Rekao joj je da ga pogleda. U očima mu se videlo iskreno sažaljenje: '' Mogu da ti obećam da će voditi ispunjen i zanimljiv život. Nikada neće biti gladan i nikada ga neće nepravedno tretirati..'' Onda ju je predao, krotku kao jagnje, nazad u ruke gomile, koja ju je zaštitnički obavila svojim debelim ogrtačem u koji je skrušeno utonula.''





(Jelena u haremu)

...''Jelena se zagledala u pločice pod svojim stopalima. Bile su hladne na dodir. Htela je da skine sandale i stane na njih bosim nogama, ali se nije usuđivala. Još pločica pokrivalo je zidove, s plavim i zlatnim lalama i karanfilima, a neke su nosile natpise iz Kurana. Dozvolila je da joj pažnja malo popusti i pogled odluta preko svetlucavih boja. Spolja gledano, palata je delovala otmeno, ali i jednostavno, i ona nije očekivala ovako ukrašenu unutrašnjost. Uljana lampa visila je s centralne kupole na dugačkom, gvozdenom lancu, koji je bio debeo poput bebine ruke, ali soba je bila prazna osim razbacanih jastuka na kojima su učile. Nekako je delovalo oslobađajuće to što nisu imale sobe namenjene za različite potrebe, već bi u jednu donosile ono što im je potrebno, pretvarajući je u željenu prostoriju. Spoljna vrelina letnjeg sunca i dalje je obasjavala šarena prozorska okna, pokušavajući da se probije ka njoj. Kad su poslepodneva bila vrela, a miris orlovih noktiju i jasmina se uvlačio u sobu i sletao na njenu kosu i odeću, opirala se želji da uroni u jastuk i zaspi. Umseto toga, sanjarila je o domu, maštala kako živahno i slobodno trči preko polja, dok joj sunce greje obraze i voće visi u voćnjacima zrelo do pucanja; ili kako leži spokojno u bašti i gleda smenu boja na nebu. Pokušavala je da izostavi pojedince iz ovih sanjarenja, jer joj je njihovo odsustvo još pričinjavalo veliku bol.''






...''Ahmed mi je rekao da život moram uzimati u malim zalogajima jer ga je tako lakše svariti. Ne znam tačno šta to znači, ali osećam da to radim sada.''...





уторак, 8. октобар 2013.

Dečija nedelja 2013. godine...




 Svake godine početkom oktobra u celom svetu se tradicionalno  obeležava  tzv. Dečija nedelja.

Ovogodišnja ''Dečija nedelja'' u Srbiji  se obeležava od 7. do 13. oktobra pod sloganom:
 ''Slušajte mama i tata želim sestru il' brata''.  
Tema je odgovorno roditeljstvo i ljubav prema deci, skretanje pažnje na potrebe i prava dece u porodici, društvu i lokalnoj zajednici, na njihova prava da odrastaju u što boljim uslovima, na jednake šanse za razvoj i ostvarenje svih njihovih potencijala, podržavanje volonterskog i stručnog rada odraslih sa decom, pokretanje novih akcija od velikog značaja za decu i njihov razvoj.
U školama, vrtićima, svim ustanovama koje rade sa decom i za decu, na neki način  se obeležava ova nedelja kroz razne sadržaje - stvaralačke aktivnosti - 
priredbe, radionice, kreativnu igru i pesmu, takmičenja.
Kroz ovaj post koji pravimo moj sin i ja, on vrši odabir svojih fotografija, ja pišem i postujem, i tako učestvujemo u ovoj akciji, na način koji umemo i volimo.
 
 
 
Ja se uvek setim jedne rečenice koju je moja omiljena nastavnica srpskog jezika često govorila, a koja mi se uvek sviđala i kojom se vodim u svom roditeljstvu:
 
 
''Postoje dve stvari kojima roditelji treba da nauče svoju decu:
da čvrsto stoje na zemlji i da lete.'' 





 
Dete u kuhinji
 
 
 Divna stvar za svakog roditelja, (pogotovo onog ko kuva) je kada dete voli da jede raznovrsnu hranu, voli da proba nešto novo, ne smeta mu gde će jesti, ili ko će je kuvati. Ali kada nije takva situacija? Kada dete ne uživa u jelu, nema apetit i ručkove smatra dosadnim, šta učiniti da ono promeni svoj stav, a da nije prisila.
Pošto konkretno govorim o svom primeru, tj. o mom sinu koji ima 4 godine (čisto da se zna o kom uzrastu pišem) koji je skoro uvek bio ''zloješan'', kako je to definisala moja baba, mi smo primenili jedan metod koji je dao neke povoljne rezultate - uključili smo ga u proces spremanja hrane.
 Elem, on i nije baš dete koje je uvek bilo lako lako nahraniti.  Izuzetno je probirljiv, ono što mu se vizuelno ne dopadne, nikada ne bi ni probao, a kamoli pojeo. Pošto sada uživa u kuhinji, voli da učestvuje u spremanju svakog jela, i onda takvo jelo koje je i on spremao, mnogo lakše pojede.Tako da smo ovim uključivanjem njega u proces pripreme hrane, za početak one koju on voli, a potom i one koju ne voli, uspeli u nameri da počne da jede mnogo više namirnica, da bude opušteniji jer tačno zna koji su sastojci u jelu i da se oseća važno jer je učestvovao u kuvanju.
Pošto mu je vizuelna privlačnost veoma važna, onda smo uveli praksu da to što spremimo  dobije neki lep oblik,  srce ili šešir, oči, osmeh, ili ga na kraju pretvorimo u našeg prijatelja Smeška, da mu stavimo oči od lešnika npr. ili jajeta, ili usta od neke voćkice i slično, tako se mnogo lepše jede i duže pamti ukus  uz  osmeh, naravno. :)
 
valja kuglice od testa
pravi carsku pitu
pravi krofnice
mimoza salata sa Smeško cvetićem
rafaelo kuglice sa očima od lešnika i ustima od nektarine
kolač sa jabukama u obliku srca






Dete koje želi da bude ''veliko''
ili razne razvojne faze
 
 
 
 
 
Poznato je da deca vole da se identifikuju sa odraslima iz svog okruženja, ili nekim likovima iz crtaća, sa televizije, iz komšiluka i slično.
To je sasvim prirodno, i u tome ih ne treba sputavati, niti u tome gledati pak neko posebno obeležje njihovog budućeg života ili profesija. To su samo razvojne faze, dečija mašta,  radoznalost i želja da vide kako bi oni izgledali da su tako odrasli i da se time bave. Jovan je imao mnogo takvih simpatičnih i manje simpatičnih faza (od pekara, profesora Koste Vujića, do policajca Gegavog, crnog nindže iz  Nindžaga i tu još mnogih likova.)
Uglavnom, su sve te faze posle nekog vremena, par meseci, zamenjene novim likovima i tako rastemo i dalje u istom ritmu.
Ono što se konstantno provlači kao ljubav koja ne prolazi sve vreme je slikanje (škrabanje, mazanje bojama itd.) i ljubav prema životinjama, naročito prema konjima koje jaše od 2 godine. Sve on bude na neko vreme, ali uvek se odlučno vrati na isto: ''Ma neću biti oktonaut (npr.), biću lekar za životinje (veterinar)!''
Ma naravno, bićeš ono što ti budeš želeo, voleo i mogao - šta god to bilo, kažem ja i zaista tako mislim. :)
 
 


ovde je želeo da bude profesor Kosta Vujić, nikako bez crnog šešira :)    


zatim vulkanizer i majstor za popravke razne (gospodin Iskra iz Nodija)
ovde ima kapu kao sultan :D
sportska faza
faza: biću košarkaš, ili trener kao moj tata ;)
muzička faza: sviram klavijature i sve što  liči na gitaru...
pravljenje piknika kao što to čini porodica Pepe Praseta
naučna faza, pručavanje životinja
faza zvana: puzzle




a da budem malo policajac kao gosn. Gegavi i da kažem: ''Stanite u ime zakona!''
sreća, sreća, radost - jašem konja kao džokej


slikarska faza, koja još uvek traje

ma izlečiću ti to uvce, Sami - ja sam doktor za životinje :)






Dete u prirodi
 
 
 
Deca ipak najviše uživaju u prirodi, bez obzira na vremenske prilike, oni vole da je oko njih širina, da nema ograničenja, automobila koji  prolaze, šahtova poluotvorenih ( pa mora neko da ih drži za ruku i stalno upozorava). 
Gde to ima? Pa na selu!
Tamo ima livada, divnog voća i povrća, bezbroj mogućih aktivnosti i funkcija koje oni sami sebi odmah dodele - pa čupaju travicu, sakupljaju jabuke, beru papriku, paradajz, grožđe. S obzirom, da smo suprug i ja ''gradska'' deca, tako i naše dete nema ''svoje'' selo gde bi odlazilo bar vikendom, nego samo   rođačka sela gde ređe odlazimo. Pod uticajem zapadnjačke terminologije iz crtanih filmova, on selo ne zove ''selo'', nego farma. Kad stignemo  na ''farmu'' njegove prababe Rade, treba mu vremena da se navikne da je ovde prljanje sasvim normalno i prihvatljivo. Ovde može da se šljapka po blatnjavim baricama, jer jedino tako negde može da se prođe i stigne, ovde ima širokih livada, trava je mekana i čista za valjanje (nema stakla i opušaka na livadi), ako nešto ubereš u baštici, to možeš odmah i da probaš jer nije prskano, ima puno životinja koje možeš da hraniš i da ti one zauzvrat daju mleko ili jaja. Kako onda ne bi dete uživalo i želelo da bude farmer...
 




rutevačka paprika najslađa na svetu
naša rođaka MIlena , malo veća od struka babine paprike
trčanje kroz baštu
''džinovski'' paradajz jabučar

 
 
 
 
Kreativna jesen u toplini svog doma


 
 
I za kraj ovog posta posvećenog deci, 
mom detetu, roditeljima, svima onima koji vole i rade sa decom,
dečijoj nedelji 2013.
jedan mali predlog šta da uradite sa šišarkama ili lišćem, a da dete i vi uživate u radu.
Ideja na internetu ima mnogo, (npr. na sajtu)  ), a vi samo pripremite materijal - četkice, malo vode,  akrilne boje i lepak.


buba Ćubana od lišća


   



obojene šišarke :)                








 
 
 
 DETE
(Ljubivoje Ršumović)

Dete nije dete
Igračka za strine i tete
Dete je dete
Da ga volite i razumete

Nećete mi verovati
I veliki pesnik Gete
Nekada je bio beba
I veoma nemirno dete

Brkati hajduk Veljko
Što je zlotvoru prašio pete
U početku je sisao palac
I bio nemoguće dete

Junaci kosmosa
Što lete na druge planete
Prvo su sedeli na nošama
A posle su seli u rakete

Dete nije dete
Igračka za strine i tete
Dete je dete
Da ga volite i razumete
 
 
 
 
 
 
Kako se vi kreativno zabavljate sa vašom decom, 
da li imate neke trikove pri hranjenju, 
kako ih motivišete da urade nešto gde već imaju neku neosnovanu odbojnost,
koja je vaša vodilja u roditeljstvu?
Volela bih da mi odgovorite na neko od ovih pitanja, 
ovo može važiti i za one koji još nisu roditelji  da razmisle kako bi oni radili sa svojom decom.